|
DA VINČIJEV KOD - ISTINA ili LAŽ?
Ovakav bi nas razvoj događaja zasigurno
iznenadio kada bismo držali da je Brownovo delo čista fikcija. No, knjiga započinje
"popisom činjenica" prema kojem su "svi opisi dokumenata u tome
romanu tačni." Upravo zahvaljujući njemu mnogi su čitaoci stekli pogrešan
utisak da se roman temelji na pouzdanom istorijskom istraživanju. Međutim,
knjiga je utemeljena na nagađanjima; neka među njima su naučna, druga pak nisu.
Bez obzira na nastojanje "Da Vinčijevog koda" da nas uveri u vlastitu
utemeljenost na istorijskim tekstovima, pre svega gnostičkim evanđeljima*, činjenice
govore drugačije. I konačno imamo rad koji je bliži čistoj fikciji nego knjizi
za koju bismo mogli potvrditi da sadrži istorijske elemente. Svakako ne treba biti iznenađen učinkom kakav
izvrsno napisani triler može imati u doba sveopšteg nepoznavanja Biblije i rane
hrišćanske istorija. Teorija zavere unutar globalne organizacije poput Katoličke
Crkve, kao i oskudnost dokaza kojima bi se potkrepile vlastite teorije,
sastojci su moćne mešavine, pogotovo u civilizaciji koja je odavno sumnjičava
prema velikim i moćnim organizacijama, bilo da se radi o državi, crkvi ili nečem
trećem. (*gnostička evanđelja su skup raznovrsnih
zapisa koje su sastavili pripadnici ranohrišćanske sekte iz drugog veka —
gnostici. Posve su različita od kanonskih Evanđelja jer najvećim delom ne predstavljaju
život Isusa Hrista. Celina je zapravo usredotočena na ezoteričnu mudrost koju
je uskrsli Isus nakon Uskrsa navodno preneo na vlastite učenike.) Naša postmoderna kultura snažnije naglašava
retoričke veštine nego raščlanjivanje i tačnost izveštavanja na što nam ukazuje
jedan od likova u romanu: "Upravo je misteriji čuđenje ono što služi našim
dušama, a ne gral**." Drugim rečima, trebali bismo se zadovoljiti uzbuđenjem
potere, a ne samom istinom. Kako god bilo, hrišćanstvo je nedvojbeno suočeno s
velikim izazovom kojeg predstavlja pokret New Age čiji je "Da Vinčijev
kod" poslednji predstavnik. (**Gral se isprva najverovatnije odnosio na
torinski pokrov, no čitava priča vezana uz njega postupno je poprimila nove
romantične crte.) Junak knjige Robert Langdon ističe kako se
"svaka vera temelji na izmišljotini. Upravo je to definicija vere — prihvaćanje
onoga što držimo da je istina, onoga što ne možemo dokazati. Svaka religija
opisuje Boga metaforom, alegorijom i preterivanjem“. Poteškoće nastaju kada počnemo
doslovce verovati u naše metafore. Oni koji razumeju vlastitu veru razumeju
metaforične priče." Ovakve filozofske tvrdnje, kao i činjenične pogreške i
netačna tumačenja ključnih povijesnih tema čine veliki deo romana. No filozofskom
i verskom kašom pozabavićemo se nešto kasnije. Za početak spomenimo istorijske
pogreške sadržane u knjizi. Pritom bih preskočio netačnosti vezane uz kasnija
razdoblja Katoličke Crkve, razne pape, Leonarda da Vincija, Sionsku prioriju,
templare i sl. Usredsredio bih se na temeljne zablude vezane uz Isusa, Mariju i
biblijski kanon. Greška br. 1: "Najstarija evanđelja su ona gnostička, poput Evanđelja po Filipu ili Marijinog Evanđelja, koja su potisnuta u drugi plan, a ne ona sadržana u biblijskom kanonu". Ovu tvrdnju, i to u više navrata, izriču glavni protagonisti Teabing i Langdon koje je Brown prikazao kao pouzdane stručnjake na ovome području. Njih dvojica tvrde da su četiri kanonska Evanđelja odabrana između njih osamdesetak. Ostala su evanđelja, navodno, zatajena. No na što upućuju činjenice? Broj zapisa koji govore o Isusovom životu, i koji bi se iz tog razloga mogli nazvati evanđeljima, upola je manji. Među nekih trideset i pet nekanonskih evanđelja nalaze se dva gnostička na koja se Dan Brown, pri preradi Isusova života, najviše oslanjao: Evanđelje po Filipu i Marijino Evanđelje. Glede njih, ne postoje nikakvi uvjerljivi dokazi da su nastala pre drugog veka. Štoviše, mnogi se učenjaci slažu da potiču iz trećeg veka. S druge strane, nije mi poznat nijedan stručnjak koji bi verovao da su kanonska Evanđelja napisana kasnije od druge polovine prvog veka. Najstariji postojeći fragment Evanđelja (s iznimkom fragmenata pronađenih među svicima s Mrtvog mora) deo je papirusa 18. poglavlja Ivanovog Evanđelja čiji se nastanak vezuje za početak drugog veka. Stoga ne čudi što Evanđelje po Filipu i Marijino Evanđelje nisu mogli nastati ranije. Oba sadrže razvijenu gnostičku misao koja je postojala od sredine drugog veka, a koju su kritizirali crkveni oci poput Ireneja, Hipolita i Tertulijana iz druge polovine drugog veka. Jedna od ključnih naznaka da sistematizirani gnosticizam pripada kasnijem vremenskom razdoblju od onoga koji bi nam bio relevantan je činjenica da se u opisu Isusovog života oslanja na kanonska Evanđelja. Još je zanimljivije to što gnostički tekstovi nastoje "dejudaizirati" novozavetne događaje. Gnostička verovanja o materijalnom svetu ne slažu se sa Starim i Novim zavetom. Potonja dva, naime, svedoče o dobroti Božjeg stvaranja, materijalnog svemira, ljudskog tela, kao i o dobroti muškog i ženskog, te polnih odnosa između njih, dok gnosticizam vidi duh kao dobar, a materiju kao onečišćenu i zlu. Na temelju spisa zajednice Nag Hammadi koja je na rubovima hrišćanskog sveta stvorila gnostička evanđelja možemo zaključiti da su njeni pripadnici prakticirali asketski život.
Mešajući teološku perspektivu gnostičkih evanđelja
s poganstvom koje veruje u dobrotu, ali i u svetost polnog čina kao načina da
pojedinac sam sebe deificira ili, pak, dođe u dodir sa svetom ženstvenošću. Dan
Brown netačno tumači gnostička evanđelja. Ipak, likovi iz knjige nazivaju ova evanđelja
"neizmijenjenim Evanđeljima". Opće je pravilo, mogli bismo ustvrditi,
da što je evanđelje više ezoterično i manje židovsko, u toj meri manje odražava
rane faze predaje Evanđelja. Greška br. 2 - "Rani povijesni izvori predstavljaju Isusa kao čoveka odnosno velikog proroka koji je deificiran tek na Nikejskom koncilu iz 325. g." Ova je tvrdnja posve pogrešna jer Novi zavet (uključujući Evanđelje po Ivanu) u sedam navrata spominje Isusa kao theos (Bog).
Osim toga, Isusa se nebrojeno puta naziva "Gospodinom" i to u božanskom
smislu. Nije mi poznat ni jedan istoričar koji bi tvrdio da navedeni tekstovi
potiču iz razdoblja nakon Nikejskog koncila koji je u četvrtom, kao i
Kalcedonski koncil u petom veku, tek formalizirao i razjasnio verovanja iz
prvog veka uvrstivši ih među verska načela. Greška br. 3 - "Zli Konstantin je potisnuo ranija (gnostička) evanđelja nametnuvši Crkvi kanonska Evanđelja, kao i doktrinu Kristova božanstva". Zapravo, davno prije Konstantina, čak i pre
nastanka gnostičkih evanđelja, četiri su kanonska Evanđelja kružila kao celina.
Kako je Irenej bio upoznat s ovom činjenicom možemo zaključiti kako su kanonska
Evanđelja već od 125. g. predstavljala autoritativni izvor u Crkvi. Upravo ih
kao takve spominje najstariji kanonski popis iz drugog ili trećeg veka —
Muratorijev kanon. U drugom je veku heretik Marcion prihvatio Evanđelje po Luki
kao prikladan izvor spoznaje o Isusu kao istorijskoj osobi. Već do 325. g.
aleksandrijski biskup Atanazij na Istoku, kao i papinska stolica na Zapadu,
priznali su isključivo četiri kanonska Evanđelja, odnosno 27 knjiga koje danas
poznajemo kao Novi zavet. Usto, vrlo je moguće da je apostol Ivan u Efezu, na
svršetku prvog veka, zaključio kanon te je Crkva naknadno tek potvrdila njegovu
raniju odluku. Kasnije rasprave potakla je skupina koja je sumnjala u identitet
pisaca nekih novozavjetnih dokumenata. U svakom slučaju, netačna je tvrdnja da
su gnostička evanđelja potisnuta pre oblikovanja kanona. Njima je kao
autoritativnom izvoru nedostajalo priznanje bilo Zapadne ili Istačne Crkve, a
uskraćivanje priznanja nije isto što i pokušaj skrivanja tj. zatajivanja. Greška broj 4 -
"Isus je bio u braku s Marijom Magdalenom".
Kako Novi zavet ne daje nikakvog povoda
za ovakav zaključak Brown se morao okrenuti drugim izvorima, pre svega Evanđelju
po Filipu koje je najverojatnije napisano u drugoj polovini trećeg veka. Nažalost,
relevantni delovi tog dela su nepotpuni: "I pratitelj Marije Magdalene (.)
nju više no (.) učenike (.) ljubio je (.) njena (.)." (Evanđelje po Filipu
63, 33-36). Iz redaka 58 i 59 dalo bi se zaključiti kako se radilo o poljupcu u
usta. Kao što prof. Karen King naznačuje u knjizi "Evanđelje po Mariji
Magdaleni" ovde se verojatno reč o čednom poljupcu zajedništva, tzv.
svetom poljupcu o kojem govore Pavlove poslanice (vidi I Korinćanima16,20) jer
se radi o gnostičkom dokumentu gdje se ljudski polni izraz vidi kao
suprotstavljen duhovnom i oskvrnjujući. Brownov "učenjak" Teabing
zastupa mišljenje da reč "pratitelj" u ovome odlomku znači
"supružnik" jer je to značenje aramejske reči. Nažalost, ovaj zapis
nije napisan na aramejskom. Kao i ostala gnostička evanđelja pronađena u
egipatskom Nag Hammadiju zapisan je na koptskom. Reč koja u izvorniku označava
pratitelja — koinonos — zapravo je posupenica iz grčkog. Usto nije ni tehnički
izraz niti istoznačnica za ženu (suprugu). Naime, koinonos, kao i
"pratitelj", je općeniti pojam kojim se pobliže ne naznačuje bračna
veza (za nju pak postoji grčka riječ "gune"). Stoga je daleko verojatnije
da koinonos, u ovome kontekstu, znači "sestra", i to u duhovnome
smislu. Upravo je to njezino značenje u ovakvoj literaturi. Shodno tome, ovaj
tekst ne samo da ne navodi na pomisao da je Isus bio oženjen Marijom
Magdalenom, on ne ukazuje da je Isus uopšte bio oženjen. Greška br. 5 - "Kako je Isus bio židov bilo bi neverojatno da nije bio oženjen". Ovakvim se razmišljanjem zanemaruje
postojanje brojnih iznimaka u ranome judaizmu. Opisi celibata Esena u Josip
Flaviju (Starine 18.1.5.20-21; židovski rat 2.8.2) i Filon (Hypothetica
11.14-17), kao i odsutnost ženskih kostura na groblju u naselju Kumranu za
kojeg mnogi naučnici veruju da je pripadalo Esenima podupire činjenicu da su
mnogi tadašnji židovi osećali poziv za život u celibatu. Shodno tome, ne
postoji nikakav razlog zbog kojeg Isus ne bi mogao biti jedan od njih. Usto, čini
se da je i Isusov bratić Ivan Krstitelj ustanovio pravilo celibata za svoje sledbenike.
Uostalom, mnogi su raniji proroci ostali neoženjeni. Mnogi učenjaci, i to verojatno
s pravom, tumače Matej 19,10-12 kao Isusovo opravdanje neulaska u brak. Navedeni
redci ističu one koji se odriču ženidbe radi nebeskog kraljevstva. Kako vreme
kraljevstva nailazi primereno je za njega i njegove učenike da ostanu neoženjeni
i usredotoče se na vlastiti misijski poziv. Kada ovaj zaključak ne bi bio
ispravan radilo bi se o čudnom poučavanju kojem bi prigovarali obični židovi. Njima je,
naime, dana zapoved "da budu plodni i da se množe". Iz navedenih se
razloga kasnija srednjovjekovna nagađanja o Mariji Magdaleni kao Isusovoj
supruzi i Isusovom potomstvu ruše poput kule od karata. Greška br. 6 - "Svitci s Mrtvog mora, kao i gnostički tekstovi pronađeni u egipatskom Nag Hammadiju, najstariji su hrišćanski zapisi." Ovakvu bi ozbiljnu pogrešku prepoznao
svaki student uvodnog tečaja o Novom zavetu. Svitci s Mrtvog mora su židovski
dokumenti koji nemaju nikakve veze s hrišćanima. Glede dokumenata iz Nag
Hammadija, ne postoje dokazi da su oni zapisani pre kraja drugog veka. Do sada smo govorili o istorisjkim Greškama
Brownove knjige. Sada ćemo se osvrnuti na neke od njezinih teoloških i
filozofskih potpora. Bez obzira na naša razmišljanja o teološkim verovanjima
prvih hrišćana, svakim netačnim predstavljanjem istih činimo istorijsku pogrešku. Greška br. 7 - "Zbog vlastite asketske pobožnosti, i pretpostavke da božanska ili sveta osoba nikada ne bi bila uključena u takve aktivnosti, Crkva je zatajila činjenicu da je Isus bio oženjen i da je imao decu". U jednom trenutku junak Teabing tvrdi kako je
Crkva morala zatajiti ideju da je Isus bio oženjen jer bi u protivnom
"Isusovo dete dovelo u pitanje opravdanost ključnog verovanja u Hristovo
božanstvo, te samim tim u opravdanost postojanja hrišćanske crkve". Teabing,
čini se, ukazuje na pomisao da bi Isusov polni odnos s vlastitom ženom, kao i
mogućnost da je s njom imao decu, bili skrnavljenje jer Isus kao božansko biće
ne bi mogao biti potpuno i istinski čovek. Naravno da načela vere govore drugačije:
Isus je bio potpuno čovek i potpuno Bog. Ne postoji a priori razlog zbog kojeg
Isus nije mogao biti oženjen. Isusova nauka nije govorila o polnom činu kao
prljavom i onečiščujućem. Naprotiv, on je govorio o njemu kao načinu da dvoje
ljudi postane jednim telom, baš kao što je Bog naumio (vidi Marko 10). Nema
nikakvog razloga zbog kojeg oženjeni Isus ne bi mogao imati polne odnose i
potomstvo. Uostalom, rana Crkva nije imala poteškoća s ispravnošću naravi
ljudske polnosti. Shodno tome, nema razloga zbog kojeg bi pisci Novog zaveta,
koji su bez iznimke bili židovi (osim eventualno Luke), nastojali zatajiti
ideju da je Isus bio oženjen. Zapravo, takvo bi što predstavljalo dodatni dokaz
Isusove istinske ljudskosti, a ne poništenja ili oskvrnuća njegovog božanstva. Na
koncu konca, Bog je stvorio polnost. Tek kasnije (u drugom ili trećem veku) hrišćanska
i gnostička asketska pobožnost, a ne Isus ili prva crkva, naišle su na poteškoće
s ovim konceptom. Brownova knjiga takođe nedosledno tvrdi da je istorijska istina nebitna za veru (setimo se izjave njegova junaka Langdona da se "svaka vera temelji na izmišljotini", a da "poteškoće nastaju kada počnemo doslovce verovati u naše metafore") osim kada se ista ne slaže s njegovim tvrdnjama vezanim uz Mariju Magdalenu ili Katoličku Crkvu. Čini se da Brown ne može shvatiti da se rano hrišćanstvo, kao i rano židovstvo, ne svode isključivo na simbole ili metafore jer se radi o istini koja je ukorenjena u istorijskim događajima, bilo da se radi o Izlasku, vladavini kralja Davida ili smrti i uskrsnuća Isusa. Naravno, ponekad su navedene istine
izrečene simbolima i metaforama, kao što je to slučaj s poređenjima. No događaji
sadržani u Evanđeljima nisu tek puke alegorije, ili domišljate bajke, već životopisi
zapisani prema istorijskim i književnim konvencijama vremena. Ovi se istorijski
dogašaji temelje, kako to kaže Luka 1,1-4, na izjavama očevidaca i svedoka. Hrišćanska
vera, poput židovske vere, nije tek nečije verovanje za koje je neko
pretpostavio da bi moglo biti tačno već se temelji na nepobitnim istorijskim
događajima. Brown takođe pogrešno tumači biblijski
opis Božjeg karaktera. Iznova se poziva na potiskivanje svete ženstvenosti, ženskog
božanstva (ili Božjeg ženskog aspekta?) kojeg vidi u starozavjetnoj Cekina, ili
prisutnosti Boga u oblaku slave. Brownova logika je u sukobu s Biblijom koja
jasno ističe da Bog nije ni muško ni žensko. On je Duh (vidi npr. Postanak 1 i
Ivan 4,24). Biblija nije zamenila žensko božanstvo jednim ili njih više muških.
Židovi, i kasnije hrišćani, su kao sitna manjina tvrdili kako postoji jedan Bog
koji je Duh. On nije tek puki sudionik ciklusa ili kruga života kao što su to
bili bogovi žetve (Baal) ili božice plodnosti (Magna Mater). Ovaj je Bog
stvorio život i materijalni svemir. Suprotno tvrdnjama "Da Vincijeva koda", s
biblijskim Bogom se ne može stupiti u uniju kroz hieros gamos ili sveti seks. Nikakav
ljudski proces, ili odnošaj, ne mogu divinizirati ljudsko biće. Večni život je
Božji dar njegovim ljudima, i to ne kao ishod postignuća ili iskustva kroz koje
bi netko prošao. Ljudska bića, za razliku od drugih bića, stvorena su na sliku
Božju što znači da su potpuno sposobna za lični odnos s Bogom. Ponovno rođenje ne
dobiva se nikakvim ljudskim polnim izrazom. Nije stoga nikakva slučajnost da je heroina knjige nazvana Sophie Neveu ili "nova mudrost". Brown se izgleda nada statusu posrednika "nove verske mudrosti o počecima hrišćanstva u obliku verovanja u "svetu ženstvenosti." Na taj način on ne samo da omalovažava doktrinu stvaranja, kao i samog biblijskog Stvoritelja, već svodi proces spasenja na polni čin. Knjiga "Da Vincijev Kod" je loša mešavina starog poganstva i, začuđujuće, starog gnosticizma koje je oživeo nadareni pisac. Ona doista može biti vrlo zabavna ukoliko se prihvati onakva kakva doista jeste: čista fikcija, a ne istorijski roman. No bez obzira na to koliko knjiga bila uzbudljiva, ona ne može nadomestiti uzbudljivost otkrivanja istorijske istine o događajima koji su oblikovali savremenu civilizaciju.
Za razliku od gnostičkog "evanđelja", Biblija, kaže da je Bog stvorio materijalni svet koji je dobar (iako ga je u međuvremenu greh izopačio i pokvario). Raj nije nestvoreni svet ideja ili neka vrstu "nirvane", već iznova stvoren materijalni svijet. Telo samo po sebi nije zlo nego dobro. Upravo će telo uskrsnuti, jer čovek bez tela nije potpuna osobnost. Čovekova nevolja nije u tome što ima tijelo, već što je grešnik. Izvor greha nije telo već čovekova grešna narav. Greh je prekinut odnos između dveju osoba uzrokovan čovekovim ponosom i samodostatnošću. Greh je došao na svet istoriskim padom čoveka. Zbog njega je došlo do utelovljenja Božjeg Sina koji je svet iskupio u prostoru i vremenu. Bog je postigao ono što čovek ne može učiniti. Problem nije metafizičke naravi, već se radi o istorijskom problemu svakoga pojedinca pojedinačno. Biblija kaže da je čovek zgrešio ("pao") u vremenu i prostoru (ne izvan vremena) te je Bog (u Isusovoj osobi) došao u vreme i prostor kako bi jednim činom preokrenuo proces. Kada prihvatimo Božje uslove (pokajemo se i poverujemo Radosnoj vesti o Isusu), imamo sudsko rešenje — oslobođenje, tj. oproštenje i večno spasenje jednom zauvek (na temelju Isusovog svršenog dela) te imamo Duha Svetoga u nama zauvek, koji omugućava novi Bogu ugodan život.
Postavi si sada pitanje: Kojem evanđelju ćeš verovati: gnostičkom ili istinitom. Od toga zavisi tvoja večna sudbina.
|