Grci su svojim legendama stoljećima očaravali ljude širom svijeta. Ikar, Prometej, Perzej, Sizif i stotine drugih čvrsto su se urezali u pamćenje čitatelja.. Postoji, međutim, jedna legenda čija intrigantnost nadvisuje sve ostale. Žar s kojim se o njoj priča s vremenom se samo razbuktava i vjerojatno nikada neće ni nestati. To je priča o Atlantidi. Ispričao ju je Platon. Njegova dijela "Dijalozi" i "Timej" govore o nezaboravnom Solonovom putovanju u Egipat 583. godine pr.n.e.. Ono što je Solona vuklo na putovanje nisu bile piramide, hramovi ili drugi materijalni ostaci te slavne kulture. Vuklo ga je nešto puno vrednije - znanje, znanje o proteklim vremenima. Ono što je tamo saznao od Egipatskih svećenika ni sam nije mogao očekivati. "O Solone, govorit ćemo Tebi i Tvom narodu iz zahvalnosti prema boginji, koja je podigla i poučila vaš grad prije tisuća godina, primivši vaše sjeme - rod od Gee i Hefesta… Dakle, govoriti ćemo Ti o Tvojim precima koji su živjeli prije devet tisuća godina i kazivat ćemo Ti, ukratko, o zakonima i najljepšim djelima što su ih stvorili. Drugi put, govorit ćemo Ti detaljnije o istim događajima služeći se istim spisima i svjedočanstvima. Razmotri, stoga, njihove poredeći ih sa našim današnjim i naći ćeš da su tada u besprijekornom redu živjele klase svećenika odvojene od drugih, potom cehovi zanatlija, s tim što se predstavnici različitih zanata nisu međusobno miješali, zatim tu su bile klase pastira, lovaca i poljoprivrednika. Ipak klasa ratnika imala je najveći ugled i privilegije. Ona je živjela odvojeno od svih klasa, a zahvaljujući tadašnjim zakonima, nisu se ničim drugim bavili do stvarima rata… Boginja, koja vam je prvima podarila ustave i uređenje smjestila vas je na lijepo mjesto računajući da će sretna umjerenost godišnjih doba dati najmudrije ljude. Dakle, boginja, kao poznavalac rata i nauke, izabra i najprije naseli ovo mjesto koje bi moglo dati ljude najsličnije onima. I živjeli ste tako sa takvim zakonima i još boljom upravom, nadvisujući sve ljude u svim vrlinama, kako, i odgovara djeci i učenicima bogova. Brojna su bila velika djela vašeg grada, kojima se mi i danas divimo. Jedno djelo, ipak, svojom veličinom i vrlinama sve nadvisuje. Jer, govore zapisi da je vaš grad uništio jednu veliku vojsku što je bezobzirno pokoravala i zauzimala cijelu Europu i Aziju napredujući od Atlantika. To more je tada bilo plovno i imalo je jedan veliki otok ispred onog ulaza što se zove, kako vi to kažete, Heraklovi stupovi (Gibraltar). Tada, dakle, o Solone, tada se moć vašeg grada pokazala na djelu, po vrlini i snazi, a pošto je nadvisila sve po velikodušnosti i po svim ratničkim vještinama, prisiljena da se bori sama zbog bijega drugih, suoči se tako sa najvećim opasnostima i porazi napadače, učvrsti pobjedu i od ropstva spasi narode još nepokorene i plemenito oslobodi sve druge, koji su živjeli do Herkulovih stupova pa naovamo!… Ali kasnije, desiše se strašni zemljotresi i poplave. U toku jednog dana i jedne noći svi vaši ratnici propadoše u zemlju, a slično nestade i otok Altantida koji more proguta: stoga je to more neprolazno i neistraženo. Plovidbu sprečavaju veliki plićaci od blata koje je ostalo od otoka što je potonuo u morske dubine…" Platonu je o Solonovim putovanjima pričao i Kritije: "Kada su bogovi dijelili zemlju, neki su dobili velike, a neki male oblasti u kojima podigoše svoje hramove i žrtvenika. Posejdon je odabrao otok koji će kasnije dobiti ime Atlantida i smjestio tamo djecu smrtne žene. Izabrao je neobično mjesto: blizu mora, ali usred otoka, u ravnici za koju se pripovijedalo da je najljepša i najplodnija od svih poznatih nizina. U blizini ravnice, na udaljenosti od pedeset stadija (starogrčka mjera koja iznosi 192 metra) prostirala se jedna pitoma planina. Na njoj je stanovao jedan od onih ljudi što su tamo još od početaka, rođeni iz zemlje, neki Evenor sa ženom Leukipom. Oni su imali samo jednu kćerku, Klito. Kada je djevojka bila za udaju, majka i otac umriješe, a Posejdon, zaljubljen, leže s njom, a da bi utvrdio brežuljak na kome je živjela, okruži ga naizmjence prstenovima mora i kopna, kako joj ne bi mogli prići ljudi, jer u to doba još nije bilo lađa za plovidbu. Kao bog, Posejdon je lako ukrasio novi otok formiran u sredini prstenasta mora i kopna. Iz zemlje je izveo dva izvora vode (iz jednog je tekla hladna, a iz drugog topla voda!), a zemlji podario plodnost i raznoliko voće i povrće…" Kasnije su Atlantiđani oko tih izvora napravili mnoge palače, terme, bazene i parkove. razvijenom vodovodnom mrežom pitka voda se odatle dovodila do svih dijelova carstva. Klito i Posejdon su imali deset sinova i svakom od njih su podarili jedan dio otoka. Središnji otok dobio je najstariji sin Atlant po kojemu je Atlantida kasnije i dobila ime. Atlant i njegovi potomci uspješno su vodili ratove sa okolnim zemljama i sam po sebi predivan otok ukrasili mnoštvom dragocjenosti iz pokorenih zemalja. Veliki dio tog bogatstva činio je materijal koji se vadio u rudnicima na čitavom otoku a bio je dragocjeniji od zlata. Zanimljivo je da se i u Keltskoj mitologiji spominje narod koji je došao "iz mora sa zapada" a bio je vješt u izradi oružja od neobičnog materijala kojeg su zvali "bijelo srebro". Svojim vještim rukama Atlantiđani su glavni grad Atlantide, Posejdon, pretvorili u kraljevsku prijestolnicu dostojnu bogova. Samo središte grada nalazilo se u centru prstenova: "…Otok, na kome je bila kraljevska palača, imao je promjer od pet stadija (960 metara). Otok i kopneni pojasevi bili su obloženi kamenim zidovima, a od kamena su bili podignuti mostovi, kule i vrata na njima. Kamen je bio različite boje: bijeli, crveni i crni. I zgrade su bile izrađene od raznobojnog kamenja, a cijeli zid vanjskog pojasa bio je obložen broncom, zid unutarnjeg pojasa bio je premazan rastopljenim kalajem, a zid same akropole - mjedi koja je imala vatreni sjaj. U samom središtu, sveti hram Klito i Posejdona, bio je nepristupačan i okružen zlatnim zidom. U ovom hramu donesen je na svijet porod deset atlantidskih kraljeva, pa su se tu svake godine prinosle žrtve…" Na žalost Atlantiđani nisu bezbrižno uživali u bogatstvima koje su im podarili bogovi. Nad njihovom civilizacijom uvijek je padala sjena straha a bacao ju je Pico Alto, najveći vulkan Atlantide. Bez obzira na poštovanje i žrtve koje su mu ukazivali Pico Alto je bio nemilostiv. U samo jednoj erupciji u vode Atlanskog oceana potopio je sav božanski i ljudski trud. Nije dopustio da iza njega išta ostane, ništa osim legende. Nestali svjetovi-Legenda u koju svi vjeruju Platonova prica o Atlantidi i opis njene tragicne propasti, tokom mnogih stoljeca smatrani su legendom. Pa i danas, u naucnom svijetu ne postoji jedinstveno mišljenje da li je ova hipoteticna civilizacija uistinu postojala. Možda jeste, a možda i nije... Postoji mnoštvo pretpostavki i znanstvenih hipoteza o tome da li je Atlantida uopce postojala, gdje se nalazi i zašto je (i kako) išcezla s lica naše planete. Najvažniji izvor o njenom sjaju nalazimo u Platonovim "Dijalozima" ("Timej) u kojima navodi pricu koju je za vrijeme svog boravka u Egiptu, oko 583. godine pr. n. e., cuo grcki filozof Solon. Gdje se nalazila? Nekada, u davna vremena, iza moreuza "Herkulusovi stubovi" (Gibraltar), zabilježio je Platon, prostirao se veliki otok koji se zvao Atlantida. Otok je imao površinu oko 154.000 kvadratnih milja, a na njemu je živjelo oko 20 miliona ljudi. Zemlja je obilovala toplim izvorima, a u šumama su živjeli slonovi i druge africke životinje. Plodne ravnice bile su ispresjecane mnogim kanalima, koji su služili kao vodeni putevi za prijevoz razne robe i poljoprivrednih proizvoda. O bogatstvu ove hipoteticne civilizacije govori podatak da je njen glavni grad bio opkoljen visokim bronzanim zidovima, a dvorci, vile i hramovi bili su prekriveni zlato i srebrom LEGENDARNA ZEMLJA: Mnogi istrazivaci smjestili su Atlantidu u Atlatski ocean, u blizini Azorskih otoka Od 12.000. pa sve do 9000. godine, Atlantida je gospodarila tim dijelom svijeta, upravljajuci gigantskom mediteranskom carevinom, koja je dopirala sve do Egipta i Italije. Atlanti su se borili za stvaranje takve državne zajednice u kojoj bi ideali bratstva i prijateljstva predstavljali najvece blago. No, "jednoga užasnog dana i jedne užasne noci", navodi Platon, "Atlatidu je progutalo - more!..." Od tada do danas o njoj je napisano preko 20.000 knjiga u kojima se iznose bezbrojne pretpostavke. Jednu od posljednjih napisao je austrijski inženjer Oto Henrih Muk, covjek veoma širokih pogleda. Muk naglašava da je Platon govorio istinu i dodaje da se Atlantida mogla nalaziti u blizini Azorskih otoka, koji leže na udaljenosti od 1.200 kilometara od Europe. Šta je zapamtio Kromanjonac? Ako je to tako, ova je blistava imperija zasigurno imala svoje kolonije na Starom kontinentu. Ali, gdje?! Primitivna keramika i primitivno orude Neandertalca govore o tome da je Europa u ta davna vremena još uvijek preživljavala - kameno doba! Muk je obratio pažnju da je Kromanjonac, koji je bio viši rastom i koji je bio na daleko višem kulturnom nivou od Neandertalca, živio otprilike u isto vrijeme s Atlantima. Izvanredne slike divnih ljudi sa bronzano obojenom kožom u pecinama Španjolske i južne Francuske danas se pripisuju umjetnickim vizijama covjeka iz Kromanjona. Njegovi ukrasi, orude za rad i drugi predmeti, bili su izradeni vještije i sa znatno više umjetnickog ukusa od neandertalskih. Drugim rijecima, to su ostaci jedne visoko razvijene kulture, koja u mnogo cemu predstavlja kontrast u odnosu na primitivni nacin života neandertalskog covjeka! Ako je postojala, Atlantida je dosegla visoki stupanj civilizacije, a njen glavni grad blistao je u zlatu i srebru Istražujuci grobove Kromanjonaca, Muk je iznio pretpostavku da su oni bili žitelji Atlantide. On je obratio pažnju i na sljedecu cinjenicu: ogromne oblasti Europe za vrijeme egzistiranja hipoteticne civilizacije bile su jo prekrivene snijegom i ledom, jer su gleceri poceli da se tope i nestaju tek u 11. milenijumu prije nove ere. Zašto? Zašto topla Golfska struja, koja danas zagrijava obale Europe, nije tada funkcionirala? Da je u tome nije možda sprijecavala neka golema prirodna pregrada - Atlantida - pita se Muk i dodaje da je Golfska struja zapljuskivala obale legendarnog kontinenta, da je upravo ona stvorila onu blagu klimu o kojoj je s oduševljenjem govorio Platon?!... Postoje li dokazi za takvu tvrdnju? Da, postoje! Kakvu tajnu skrivaju jegulje? Muk ih je pronašao u neobicnom i za sada neobjašnjivom ponašanju europskih jegulja. Napuštajuci svoj zavicaj - Sargasko more, koje se nalazi jugozapadno od Azorskih otoka, jegulje se upucuju Golfskom strujom i, reklo bi se potpuno besmisleno, putuju u Europu i završavaju u rijekama koje se ulijevaju u Mediteran. Nakon nekoliko godina jegulje se vracaju u Sargasko more, gdje polažu ikru i završavaju svoj životni ciklus Šta ih nagoni na tako opasna putovanja? Znanost na to još nije dala definitivan odgovor. Možda se, kaže Muk, na to pitanje može dati sljedeci odgovor: kada su se instikti jegulja tek formirali, slatke rijecne vode na Atlantidi, u kojima su one mogle da nadu utocište od morskih grabljivica, nalazile su se sasvin blizu Sargaskog mora. Slijepi instikt ih i danas, hiljadama godina nakon nestanka Atlantide, i dalje tjera na duga i neizvjesna putovanja tokovima Golfske srtuje! Muk je slijedio trag koji je Atlantida kao svojevrsni most mogla da odigra izmedu Europe i Amerike. On je obratio pažnju na slicnost egipatskih, srednjoamerickih i južnoamerickih piramida u dolini rijele Moce. Zatim na slicne elemente u kulturama Baska i Maja. Muk piše o jednom baskiskom misionaru koji je bio zapanjen kada je otkrio da ga ljudi u džunglama Guatamale odlicno razumiju i da koriste slicna oruda pri obradi zemlje kao i njegov narod. Šta je nacinilo depresije u Atlantiku? Platon je tvrdio da je Atlantidu progutalo more. Muk je u svojim istraživanjima poceo da traga za "izgubljenim kontinentom" i po dnu Atlantskog oceana. Zahvaljujuci oceanografiji, nauka danas raspolaže detaljnom kartom morskog dna. Dno Atlantika podjeljeno je na dva dijela velikim podvodnim grebenom cija visina pod morem dostiže 3 000 metara, a proteže se od Islanda do Antarktika. U podrucju Azorskih otoka taj se greben širi u plato širine 400 i dužine 1000 kilometara. Sjeverno od njega podižu se podvodne vulkanske planine. Pojedini njihovi vrhovi uzdižu se nad površinom oceana. To su danas Azorski otoci, ciji oblik i razmjere uveliko podsjecaju na - Platonovu Atlantidu! Hipoteticki kontinent Atlantida zavrsio je u katastrofi kozmickih razmjera. Prema nekim pretpostavkama, Atlantida je nestala nakon sto je nasu planetu pogodio ogromni asteroid Pri razvijanju svoje hipoteze, Muk je bacao poglede i na priobalne regione sjevernoamerickog kontineta. U rejonu grada Carstona, u Južnoj Karolini (SAD), aerofoto-snimanjem 1930. godine nacinjena je karta cjelokupne oblasti, koja neodoljivo podsjeca na bojno polje prekriveno sa oko 3.000 okruglih i ovalnih kratera, ciji su "grudobrani" okrenuti prema jugoistoku. To je po mišljenju Muka veoma ozbiljan dokaz u korist hipoteze da su kratere stvorile krhotine nekog nebeskog tijela koje je doletjelo iz sjeverozapadnog pravca. Razumje se, udubljenja u Južnoj Karolini su znatno manja od dviju ogromnih depresija koje se nalaze na dnu Karipskoga mora; one dostižu dubinu od 9.000 metara i imaju površinu od 500.000 kvadratnih kilometara. Kakve su ogromne sile stvorile ta gigantska udubljenja na morskom dnu i šta je izazvalo pojavu vrtaca na obali Južne Karoline? Katastrofa je došla s neba! Platon pominje odstupanje u kretanju zvijezda i ogromnim požarima na Zemlji", koji su pratili katastrofu Atlantide. Muk smatra da je u skretanju zvijezda rijec o - asteroidu. Matematicki proracuni rezultiraju njegovima zakljuckom da je asteroid "dospio" iz pravca asteroidnog pojasa Adonis i pri orbitiranju oko Sunca po opasnoj ekscentricnoj prbiti skrenuo s nje i obrušio se na Zemlju! Slicno gigantskoj raketi, asteroid se iz zapadnog pravca spuštao na Zemlju. Sudeci prema velicini podmorskih depresija, Muk pretpostavlja da je precnik kozmickog giganta dostizao oko - 11 kilometara! Na visini od oko 300 kilometara asteroid je zbog zapaljenog vodonika poceo da sija jarko crvenom bojom. Za njim se vukao rep zapaljenih gasova, dugacak oko 60 kilometara. Pri prodoru kroz atmosferu, on se raspao na manje dijelove. Dva džinovska dijela asteroida, svaki težak od mnogo milijardi tona srucila su se u ocean, stvorivši portorikansko udubljenje, a manje krhotine izrovašile su tlo u Južnoj Karolini. Ti udari apokalipticke snage izazvali su eksploziju koja je zahvatila ogromnu teritoriju. Još dva gigantska komada asteroida pogodila su Zemljinu koru na veoma osjetljivom mjestu - u rejonu Atlantskog grebena - i aktivirale sve vulkane u njegovom lancu. Stravicna kataklizma zahvatila je Atlantidu i pretvorila je u pustoš. Zašto su nestali mamuti? "Za jedan užasan dan i jednu užasnu noc", kako je pisao Platon, "Atlantida je išcezla". Još dugo su nakon toga zemljotresi potresali kontinente, pa je sjeveroistocni dio Južne Amerike potonuo u Atlantik, a njen sjeverozapadni dio izronio iz voda Pacifika, prenoseci gradove s nivoa mora do vrhova današnjih Anda. Istodobno, gigantski crni oblaci, ispunjeni otrovnim gasovima, gušili su ljude i životinje širom naše planete. Kao dokaz za tu hipotezu Muk navodi iznenadni nestanak mamuta. Preživjevši desetine hiljada godina u Sibiru, koji do tada nije bio pod ledom, oni su iznenada uginuli. Svi do jednoga! Autor hipoteze tvrdi da je oblak otrovnih plinova te kolose ubijao na licu mjesta. Po njegovom mišljenju, nije iznijeta još ni jedna cinjenica koja bi objasnila iznenadno smrzavanje dlakave sabrace slonova, niti se zna šta je to što je uticalo da se Sibir pretvori u gigantski frižider. Da li je pogodak asteroida doveo do oscilacije Zemlje za vrijeme njenog rotiranja, što je izazvalo predislokaciju polova i naglu izmjenu klime? - postavlja Muk pitanje i dodaje da su se u ogromnom crnom oblaku mogle nalaziti i one kolosalne kolicine vode koje su izazvale svjetski potop o cemu govore legende mnogih naroda. Interesantno je da Platon ukazuje na "more blata" koje je za duže vrijeme onemogucilo plovidbu brodova izvan Gibraltara. Godine 1822. arheolog Leonard
Vulej zapoceo je radove na iskopavanju grada Ura, prijestolnice drevnih
Sumerana. Ispod grobnica prvih careva, ekspedicija je otkrila sloj mulja i
prljavštine, debljine gotovo tri metra. U istom sloju nisu bili otkriveni
nikakvi arheološki ostaci. Baš nikakvi. Sve što je do tog vremena postojalo, kao
da je netragom išcezlo! Radanje nove civilizacije Prema Mukovim proracunima,
covjecanstvu je bilo potrebno tri hiljade godina da bi se oporavilo od
katastrofe izazvane padom asteroida. Skoro sve to vrijeme ogromni crni oblak
vulkanske prašine visio je nad sjevernom Europom. Za one koji su preživjeli
kataklizmu, život pod tim oblakom predstavljao je kratku i tešku borbu za
opstanak. Ljudi su lutali pod crnim nebom, na kome se Sunce samo ponekad
pojavljivalo kao daleka fatamorgana; a u vrijeme kada je covjecanstvo stvorilo
nove uvjete za razvoj svoje civilizacije - to je bilo u cetvrtom mileniju prije
nove ere - od Atlantide je ostala samo legenda. Sva dostignuca nekadašnje
znanosti, umjetnosti i kulture uopce, bila su zbrisana. Covjecanstvu je bilo
potrebno još 6.000 godina da bi steklo nova znanja; njih je koristio i Muk da bi
postavio svoju teoriju o uzrocima propasti blistave Atlantide.
|