Postoje dokazi koji ukazuju na to sa su naš
svijet i svi u njemu - od snježnih pahuljica do stabala javora,
zvijezda padalica i elektrona u vrtnji - samo slike nalik duhu.
Projekcija iz razine stvarnosti koja je u toj mjeri izvan naše da je
doslovno izvan i prostora i vremena. Glavni arhitekti ove
zapanjujuće zamisli među najeminentnijim su svjetskim misliocima:
fizičar sa Sveučilišta u Londonu David Bohm, Einsteinov štićenik i
jedan od najpoštovanijih svjetskih kvantnih fizičara; i Karl
Pribram, neuropsiholog sa sveučilišta Stanford, i autor klasičnog
neuropsihološkog udžbenika Languages of the brain ( Jezici mozga ).
Kod holografskog modela najviše zapanjuje to što je odjednom dao
smisao širokom spektru pojava koje su toliko neshvatljive da ih se u
pravilu svrstavalo izvan područja znanstvenog razumijevanja.
Te
pojave obuhvaćaju telepatiju, vidovitost, mistične osjećaje
jedinstva sa svemirom pa čak i psihokinezu, odnosno sposobnost uma
da pomiče fizičke predmete a da ih nitko ne dodiruje. I doista,
stalno rastućem broju znanstvenika koji su prigrlili holografski
model brzo je postalo očigledno da je taj novi model pomogao
objasniti praktički sva paranormalna mistična iskustva, te je u
zadnjih 5 - 6 godina nastavio nadahnjivati istraživače, i
objašnjavati do sada neobjašnjivo.
Energija trilijuna atomskih bombi u svakom kubičnom centimetru
prostora Ukoliko je naš svemir tek blijeda sjenka dubljeg reda, što
još leži skriveno, uvijeno u osnovu i potku naše stvarnosti, Bohm
ima prijedlog. Prema našem sadašnjem razumijevanju fizike, svaki dio
prostora preplavljen je različitim vrstama polja sastavljenih od
valova raznolikih valnih duljina. Svaki val uvijek posjeduje barem
malo energije. Kada fizičari računaju minimalan iznos energije koju
val može posjedovati, dođu do rezultata da svaki kubični centimetar
praznog prostora sadrži energiju veću od energije sveukupne materije
u poznatom svemiru!
Neki fizičari odbijaju taj izračun uzeti zaozbiljno jer
smatraju da negdje mora postojati pogreška. Bohm drži da taj
beskrajni ocean energije postoji, te da nam govori barem nešto o
golemoj i skrivanoj prirodi implicitnog reda. Smatra da većina
fizičara ignorira postojanje tog ogromnog oceana energije jer su,
kao ribe koje nisu svjesne vode u kojoj plivaju, naučeni usmjeravati
pozornost prvenstveno na predmete usađene u oceanu - na materiju.
Bohmovo gledište da je prostor jednako stvaran i bogat procesima kao
i materija koja se kreće kroza nj svoju punu zrelost doseže u
njegovim zamislima o implicitnom moru energije. Materija ne postoji
nezavisno od mora, od takozvanog praznog prostora. Ona je dio
prostora. Da bi objasnio na što pritom misli, Bohm daje sljedeću
analogiju: kristal ohlađen do apsolutne nule dopustit će struji
elektrona da prođe kroza nj a da ih ne rasprši. Ako se temperatura
povisi, različite nepravilnosti u kristalu će, tako reći, izgubiti
svoju prozirnost i početi raspršivati elektrone. S točke gledišta
elektrona takve nepravilnosti izgledale bi kao komadi «materije»
koji plutaju u moru ništavila, no u stvari se ne radi o tome.
Ništavilo i komadi materije ne postoje nezavisno jedno od drugoga.
Oboje su dio istog tkiva - dubljeg reda kristala.
Bohm vjeruje da isto vrijedi i za našu vlastitu razinu
postojanja. Prostor nije prazan. Pun je - plenum nasuprot vakuumu.
Temelj je svekolikog postojanja, uključujući i postojanje nas samih.
Naš svijet nije odvojen od tog kozmičkog mora energije, on je
mreškanje na njegovoj površini, razmjerno mali "obrazac pobude"
usred nezamislivo golemog oceana. Taj obrazac pobude relativno je
autonoman i uzrok je približno ponavljajućih, postojanih i odvojivih
projekcija u trodimenzionalni eksplicitni red manifestacija, ističe
Bohm. Drugim riječima, unatoč svojoj očiglednoj materijalnosti i
ogromnoj veličini, svemir ne postoji u sebi i od sebe nego je
posinak nečega daleko većeg i teže izrecivog. Štoviše, svemir čak
nije ni glavni proizvod tog većeg "nečeg", nego samo sjena u
prolazu, puki štucaj u većem rasporedu stvari. To beskrajno more
energije nije sve što se skrilo u implicitni red. Budući da je
implicitni red osnova iz koje se rodilo sve u našem svemiru, on u
najmanju ruku sadrži i svaku subatomsku česticu koja je postojala
ili će postojati; svaku moguću konfiguraciju materije, energije,
života i svijesti, od kvazara do shakespeareovog uma, od dvostruke
spirale do sila koje upravljaju veličinama i oblicima galaksija. Pa
čak ni to nijesve što može sadržavati. Bohm priznaje da nema razloga
vjerovati da je implicitni red svršetak svih stvari. Moguće je da
postoje drugi neslućeni redovi iza njega, beskrajni stupnjevi
daljnjeg razvitka.
Eksperimentalna potpora Bohmovom holografskom svemiru Brojna
izazovna otkrića u fizici govore da je Bohm vjerojatno u pravu. Čak
i ako zanemarimo implicitno more energije, svemir je ispunjen
svjetlošću i drugim elektromagnetskim valovima koji stalno idu uzduž
i poprijeko i sudaraju se jedni s drugima. Kao što smo vidjeli, sve
čestice su ujedno i valovi. To znači da su fizički predmeti i sve
drugo što percipiramo u stvarnosti sastavljeni od interferencijskih
uzoraka. Što je činjenica koja posjeduje nepobitne holografske
implikacije. Drugi čvrsti dokaz nedavno je ponudilo jedno
eksperimentalno otkriće.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća postala je dostupna
tehnologija kojom se moglo napraviti pokus s dvije čestice, a koji
je opisao Bell, te je velik broj različitih fizičara pokušao izvesti
taj zadatak. Premda su otkrića bila obećavajuća, nikome nije uspjelo
dobiti konačne rezultate. Tada su 1982. godine fizičari Alain
Aspect, Jean Dalibard i Gerard Roger s Instituta za optiku
Sveučilišta u Parizu u tome uspjeli. Prvo su zagrijavanjem atoma
kalcija laserima proizveli niz fotona blizanaca. Potom su svakom od
elektrona dopustili da u suprotnim smjerovima putuju kroz šest i pol
metara dugu cijev te prođu kroz posebne filtre koji su ih
usmjeravali prema jednom od dvaju mogućih analizatora polarizacije.
Svakom je filtru trebalo deset milijardinki sekunde da skrene s
jednog analizatora na drugi, oko trideset milijardinki sekunde manje
nego što je svjetlosti trebalo da proputuje čitavih trinaest metara
koji odvajaju svaki skup fotona. Tako su Aspect i njegovi kolege
mogli isključiti svaku mogućnost da fotoni međusobno komuniciraju
bilo kojim poznatim fizičkim procesom. ( a što ćemo sa NEFIZIČKIM
procesom?...hehe pim.prev. )
Aspect i njegov tim otkrili su da je, kao što je kvantna
teorija predvidjela, svaki foton još uvijek svoj kut polarizacije
mogao uskladiti s onim svoga blizanca. To je značilo ili da je
Einsteinova zabrana komunikacije brže od svjetlosti prekršena ili da
su dva fotona povezana nelokalno. Budući da se većina fizičara
protivi pripuštanju procesa bržih od svjetlosti u fiziku, Aspectov
pokus se u pravilu smatralo gotovim dokazom da je veza između dva
fotona nelokalna. Nadalje, kao što je primijetio fizičar Paul Davis
sa Sveučilišta Newcastle upon Tyne u Engleskoj, budući da sve
čestice neprekidno međudjeluju i odvajaju se, "nelokalni aspekti
kvantnih sustava su generalno svojstvo prirode." Aspectova otkrića
ne dokazuju da je Bohmov model svemira točan, ali ipak mu u velikoj
mjeri idu u prilog. Kao što je već spomenuto, Bohm ne vjeruje da je
ijedna teorija, uključujući i njegovu, ispravnu u apsolutnom smislu.
Sve su samo aproksimacije istine, konačni zemljovidi koje koristimo
kako bismo pokušali kartirati područje koje je i beskonačno i
nedjeljivo. To ne znači da Bohm misli da njegova teorija nije
provjerljiva. Uvjeren je da će se jednom u budućnosti razviti
tehnike koje će omogućiti provjeru njegove zamisli (kada se Bohma
zbog toga kritiziralo, on je odgovorio da postoje brojne teorije u
fizici, kao što je na primjer «teorija superstringova », koje
vjerojatno neće bili provjerljive još nekoliko desetljeća).
Reakcije iz krugova fizičara Većina je fizičara skeptična
prema Bohmovim zamislima. Na primjer, fizičar Lee Smolin s Yalea
Bohmovu teoriju jednostavno ne smatra «osobito snažnom, u fizikalnom
smislu». Pa ipak, prisutno je gotovo univerzalno poštovanje prema
Bohmovoj inteligenciji. Mišljenje fizičara sa Sveučilišta u Bostonu
Abnera Shimonyja tipičan je primjer tog gledišta. «Bojim se da
jednostavno ne razumijem njegovu teoriju. Ona je zasigurno metafora
i pitanje je u kojoj ju mjeri treba doslovno shvatiti. Unatoč tome,
on je zaista vrlo duboko promišljao o ovoj materiji, i mislim da je
napravio silno korisnu stvar zato što je ova pitanja doveo u samo
središte fizikalnih istraživanja, umjesto da ih jednostavno pomete
pod tepih. Bio je hrabar, smion i maštovit čovjek.» Usprkos
izraženom skepticizmu, ima i fizičara koji su skloni Bohmovim
zamislima, uključujući 'krupne ribe' kao što su Roger Penrose sa
Oxforda, tvorac moderne teorije crne rupe; Bernard d'Espagnat sa
Sveučilišta u Parizu, jedan od vodećih svjetskih autoriteta za
konceptualne temelje kvantne teorije; i Brian Josephson, dobitnik
Nobelove nagrade za fiziku 1973. godine. Josephson smatra da bi
Bohmov implicitni red jednog dana mogao čak dovesti do uvođenja Boga
ili Uma u znanstveni sustav, što je zamisao koju Josephson podržava.
Pribram i Bohm zajedno Razmotrimo li ih zajedno, Pribramove i
Bohmove teorije pružaju bitno novi način gledanja na svijet: Naši
mozgovi matematički kreiraju objektivnu stvarnost interpretiranjem
frekvencija koje su u krajnjoj liniji projekcije iz druge dimenzije
- dubljeg reda postojanja koji se nalazi iza i vremena i prostora.
Mozak je hologram uvijen u holografski svemir. Pribrama je ova
sinteza navela na zaključak da objektivni svijet ne postoji, barem
ne na način na koji smo navikli vjerovati. Ono što je "tamo vani"
golemi je ocean valova i frekvencija, a stvarnost nam izgleda čvrsto
samo zato što naši mozgovi mogu primati tu holografsku maglu i
pretvarati je u "drveće i kuće" i druge svagdašnje predmete koji
tvore naš svijet. Kako mozak (koji je i sam sastavljen od
frekvencija materije) može primiti nešto nesupstancijalno kao što je
magla frekvencija i napraviti da se čini čvrstom na dodir? Vrsta
matematičkih procesa koje je Bekesy simulirao svojim vibratorima
osnova je za način na koji mozak stvara našu sliku vanjskog svijeta,
napominje Pribram. Drugim riječima, glatkoća komada finog kineskog
porculana i osjet pijeska na plaži pod vašim stopalima u stvari su
samo složenije verzije sindroma fantomskih udova.
Prema Pribranu, to ne znači da tamo vani ne postoje
porculanske šalice i pješčana plaža. To jednostavno znači da
porculanska šalica posjeduje dva vrlo različita aspekta svoje
stvarnosti. Kada ju se filtrira kroz leću našeg mozga manifestira se
kao šalica. Međutim, kad bismo se mogli osloboditi naših leća,
doživjeli bismo je kao interferencijski uzorak. Koji od aspekata je
stvaran, a koji predstavlja iluziju? "Po meni, oba su stvarna",
odgovara Pribram, "ali, ako vam je draže, nijedan od njih nije
stvaran." Takvo stanje stvari nije ograničeno isključivo na
porculanske šalice. I mi imamo dva vrlo različita aspekta naše
stvarnosti. Možemo sebe promatrati kao fizička tijela koja se kreću
kroz prostor. Ili na sebe možemo gledati kao na maglu
interferencijskih uzoraka uvijenih u kozmički hologram. Bohm vjeruje
da bi ovaj drugi način gledanja čak mogao biti ispravniji, jer
zamišljati sebe kao holografski um/mozak koji gleda na holografski
svemir ponovno je apstrakcija, pokušaj da se odvoje dvije stvari
koje se u konačnici ne mogu odvojiti. Nemojte brinuti ukoliko vam je
to teško dokučiti. Relativno je lako razumjeti ideju holizma u
nečemu što je nama izvanjsko, poput jabuke u hologramu. Ono što
predstavlja poteškoću jest da u ovom slučaju ne gledamo na hologram,
nego smo mi dio holograma. Problematičan je i drugi pokazatelj
radikalnosti revizije koju su Bohm i Pribram željeli provesti u
našem načinu razmišljanja. Međutim, to nije jedina korjenita
revizija. Pribramova tvrdnja da naši mozgovi izgrađuju predmete nije
ništa prema drugom Bohmovom zaključku: da stvaramo čak prostor i
vrijeme. Implikacije ovog pogleda samo su jedna od tema koje će se
ispitati dok istražujemo učinak koji su Bohmove i Pribramove zamisli
imale na rad istraživača na drugim područjima.
( *** )
I možda je to razlog što nam bića svjetlosti uvijek iznova govore
da je svrha života učenje. Doista, mi smo na Šamanskom putovanju,
prava djeca koja se muče da postanu stručnjaci za sveto. Učimo kako
se nositi s plastičnošću koja je sastavni dio svemira u kojem su um
i stvarnost kontinuum, i na tom se putovanju jedna pouka izdiže
iznad svih drugih. Dok god nam bezobličnost i zapanjujuća sloboda
drugog svijeta budu zastrašujuće, nastavit ćemo sanjati za sebe
hologram koji je udobno čvrst i jasno određen. Međutim, moramo
uvijek imati na umu Bohmovo upozorenje da su konceptualne kategorije
koje koristimo kako bi raščlanili svemir naša vlastita tvorba. One
ne postoje «tamo vani», jer «tamo vani» je samo nedjeljiva
potpunost. Brahman. A kada nadrastemo neki određeni skup
konceptualnih kategorija, uvijek moramo biti spremni ići dalje,
napredovati od duševnog stanja do duševnog stanja, kako je to rekao
Sri Aurobindo, i od prosvjetljenja do prosvjetljenja. Jer, čini se
da je naša svrha isto toliko jednostavna koliko i beskrajna.
Mi, kao što Aboridžini kažu, samo učimo kako preživjeti u
beskonačnosti.
Preneseno iz knjige: Michael Talbot - Holografski
svemir