Postoje dokazi koji ukazuju na to sa su naš svijet i svi u njemu - od snježnih pahuljica do stabala javora, zvijezda padalica i elektrona u vrtnji - samo slike nalik duhu. Projekcija iz razine stvarnosti koja je u toj mjeri izvan naše da je doslovno izvan i prostora i vremena. Glavni arhitekti ove zapanjujuće zamisli među najeminentnijim su svjetskim misliocima: fizičar sa Sveučilišta u Londonu David Bohm, Einsteinov štićenik i jedan od najpoštovanijih svjetskih kvantnih fizičara; i Karl Pribram, neuropsiholog sa sveučilišta Stanford, i autor klasičnog neuropsihološkog udžbenika Languages of the brain ( Jezici mozga ). Kod holografskog modela najviše zapanjuje to što je odjednom dao smisao širokom spektru pojava koje su toliko neshvatljive da ih se u pravilu svrstavalo izvan područja znanstvenog razumijevanja.
Te pojave obuhvaćaju telepatiju, vidovitost, mistične osjećaje jedinstva sa svemirom pa čak i psihokinezu, odnosno sposobnost uma da pomiče fizičke predmete a da ih nitko ne dodiruje. I doista, stalno rastućem broju znanstvenika koji su prigrlili holografski model brzo je postalo očigledno da je taj novi model pomogao objasniti praktički sva paranormalna mistična iskustva, te je u zadnjih 5 - 6 godina nastavio nadahnjivati istraživače, i objašnjavati do sada neobjašnjivo.

Energija trilijuna atomskih bombi u svakom kubičnom centimetru prostora Ukoliko je naš svemir tek blijeda sjenka dubljeg reda, što još leži skriveno, uvijeno u osnovu i potku naše stvarnosti, Bohm ima prijedlog. Prema našem sadašnjem razumijevanju fizike, svaki dio prostora preplavljen je različitim vrstama polja sastavljenih od valova raznolikih valnih duljina. Svaki val uvijek posjeduje barem malo energije. Kada fizičari računaju minimalan iznos energije koju val može posjedovati, dođu do rezultata da svaki kubični centimetar praznog prostora sadrži energiju veću od energije sveukupne materije u poznatom svemiru!

Neki fizičari odbijaju taj izračun uzeti zaozbiljno jer smatraju da negdje mora postojati pogreška. Bohm drži da taj beskrajni ocean energije postoji, te da nam govori barem nešto o golemoj i skrivanoj prirodi implicitnog reda. Smatra da većina fizičara ignorira postojanje tog ogromnog oceana energije jer su, kao ribe koje nisu svjesne vode u kojoj plivaju, naučeni usmjeravati pozornost prvenstveno na predmete usađene u oceanu - na materiju. Bohmovo gledište da je prostor jednako stvaran i bogat procesima kao i materija koja se kreće kroza nj svoju punu zrelost doseže u njegovim zamislima o implicitnom moru energije. Materija ne postoji nezavisno od mora, od takozvanog praznog prostora. Ona je dio prostora. Da bi objasnio na što pritom misli, Bohm daje sljedeću analogiju: kristal ohlađen do apsolutne nule dopustit će struji elektrona da prođe kroza nj a da ih ne rasprši. Ako se temperatura povisi, različite nepravilnosti u kristalu će, tako reći, izgubiti svoju prozirnost i početi raspršivati elektrone. S točke gledišta elektrona takve nepravilnosti izgledale bi kao komadi «materije» koji plutaju u moru ništavila, no u stvari se ne radi o tome. Ništavilo i komadi materije ne postoje nezavisno jedno od drugoga. Oboje su dio istog tkiva - dubljeg reda kristala.

Bohm vjeruje da isto vrijedi i za našu vlastitu razinu postojanja. Prostor nije prazan. Pun je - plenum nasuprot vakuumu. Temelj je svekolikog postojanja, uključujući i postojanje nas samih. Naš svijet nije odvojen od tog kozmičkog mora energije, on je mreškanje na njegovoj površini, razmjerno mali "obrazac pobude" usred nezamislivo golemog oceana. Taj obrazac pobude relativno je autonoman i uzrok je približno ponavljajućih, postojanih i odvojivih projekcija u trodimenzionalni eksplicitni red manifestacija, ističe Bohm. Drugim riječima, unatoč svojoj očiglednoj materijalnosti i ogromnoj veličini, svemir ne postoji u sebi i od sebe nego je posinak nečega daleko većeg i teže izrecivog. Štoviše, svemir čak nije ni glavni proizvod tog većeg "nečeg", nego samo sjena u prolazu, puki štucaj u većem rasporedu stvari. To beskrajno more energije nije sve što se skrilo u implicitni red. Budući da je implicitni red osnova iz koje se rodilo sve u našem svemiru, on u najmanju ruku sadrži i svaku subatomsku česticu koja je postojala ili će postojati; svaku moguću konfiguraciju materije, energije, života i svijesti, od kvazara do shakespeareovog uma, od dvostruke spirale do sila koje upravljaju veličinama i oblicima galaksija. Pa čak ni to nijesve što može sadržavati. Bohm priznaje da nema razloga vjerovati da je implicitni red svršetak svih stvari. Moguće je da postoje drugi neslućeni redovi iza njega, beskrajni stupnjevi daljnjeg razvitka.

Eksperimentalna potpora Bohmovom holografskom svemiru Brojna izazovna otkrića u fizici govore da je Bohm vjerojatno u pravu. Čak i ako zanemarimo implicitno more energije, svemir je ispunjen svjetlošću i drugim elektromagnetskim valovima koji stalno idu uzduž i poprijeko i sudaraju se jedni s drugima. Kao što smo vidjeli, sve čestice su ujedno i valovi. To znači da su fizički predmeti i sve drugo što percipiramo u stvarnosti sastavljeni od interferencijskih uzoraka. Što je činjenica koja posjeduje nepobitne holografske implikacije. Drugi čvrsti dokaz nedavno je ponudilo jedno eksperimentalno otkriće.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća postala je dostupna tehnologija kojom se moglo napraviti pokus s dvije čestice, a koji je opisao Bell, te je velik broj različitih fizičara pokušao izvesti taj zadatak. Premda su otkrića bila obećavajuća, nikome nije uspjelo dobiti konačne rezultate. Tada su 1982. godine fizičari Alain Aspect, Jean Dalibard i Gerard Roger s Instituta za optiku Sveučilišta u Parizu u tome uspjeli. Prvo su zagrijavanjem atoma kalcija laserima proizveli niz fotona blizanaca. Potom su svakom od elektrona dopustili da u suprotnim smjerovima putuju kroz šest i pol metara dugu cijev te prođu kroz posebne filtre koji su ih usmjeravali prema jednom od dvaju mogućih analizatora polarizacije. Svakom je filtru trebalo deset milijardinki sekunde da skrene s jednog analizatora na drugi, oko trideset milijardinki sekunde manje nego što je svjetlosti trebalo da proputuje čitavih trinaest metara koji odvajaju svaki skup fotona. Tako su Aspect i njegovi kolege mogli isključiti svaku mogućnost da fotoni međusobno komuniciraju bilo kojim poznatim fizičkim procesom. ( a što ćemo sa NEFIZIČKIM procesom?...hehe pim.prev. )

Aspect i njegov tim otkrili su da je, kao što je kvantna teorija predvidjela, svaki foton još uvijek svoj kut polarizacije mogao uskladiti s onim svoga blizanca. To je značilo ili da je Einsteinova zabrana komunikacije brže od svjetlosti prekršena ili da su dva fotona povezana nelokalno. Budući da se većina fizičara protivi pripuštanju procesa bržih od svjetlosti u fiziku, Aspectov pokus se u pravilu smatralo gotovim dokazom da je veza između dva fotona nelokalna. Nadalje, kao što je primijetio fizičar Paul Davis sa Sveučilišta Newcastle upon Tyne u Engleskoj, budući da sve čestice neprekidno međudjeluju i odvajaju se, "nelokalni aspekti kvantnih sustava su generalno svojstvo prirode." Aspectova otkrića ne dokazuju da je Bohmov model svemira točan, ali ipak mu u velikoj mjeri idu u prilog. Kao što je već spomenuto, Bohm ne vjeruje da je ijedna teorija, uključujući i njegovu, ispravnu u apsolutnom smislu. Sve su samo aproksimacije istine, konačni zemljovidi koje koristimo kako bismo pokušali kartirati područje koje je i beskonačno i nedjeljivo. To ne znači da Bohm misli da njegova teorija nije provjerljiva. Uvjeren je da će se jednom u budućnosti razviti tehnike koje će omogućiti provjeru njegove zamisli (kada se Bohma zbog toga kritiziralo, on je odgovorio da postoje brojne teorije u fizici, kao što je na primjer «teorija superstringova », koje vjerojatno neće bili provjerljive još nekoliko desetljeća).

Reakcije iz krugova fizičara Većina je fizičara skeptična prema Bohmovim zamislima. Na primjer, fizičar Lee Smolin s Yalea Bohmovu teoriju jednostavno ne smatra «osobito snažnom, u fizikalnom smislu». Pa ipak, prisutno je gotovo univerzalno poštovanje prema Bohmovoj inteligenciji. Mišljenje fizičara sa Sveučilišta u Bostonu Abnera Shimonyja tipičan je primjer tog gledišta. «Bojim se da jednostavno ne razumijem njegovu teoriju. Ona je zasigurno metafora i pitanje je u kojoj ju mjeri treba doslovno shvatiti. Unatoč tome, on je zaista vrlo duboko promišljao o ovoj materiji, i mislim da je napravio silno korisnu stvar zato što je ova pitanja doveo u samo središte fizikalnih istraživanja, umjesto da ih jednostavno pomete pod tepih. Bio je hrabar, smion i maštovit čovjek.» Usprkos izraženom skepticizmu, ima i fizičara koji su skloni Bohmovim zamislima, uključujući 'krupne ribe' kao što su Roger Penrose sa Oxforda, tvorac moderne teorije crne rupe; Bernard d'Espagnat sa Sveučilišta u Parizu, jedan od vodećih svjetskih autoriteta za konceptualne temelje kvantne teorije; i Brian Josephson, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1973. godine. Josephson smatra da bi Bohmov implicitni red jednog dana mogao čak dovesti do uvođenja Boga ili Uma u znanstveni sustav, što je zamisao koju Josephson podržava. Pribram i Bohm zajedno Razmotrimo li ih zajedno, Pribramove i Bohmove teorije pružaju bitno novi način gledanja na svijet: Naši mozgovi matematički kreiraju objektivnu stvarnost interpretiranjem frekvencija koje su u krajnjoj liniji projekcije iz druge dimenzije - dubljeg reda postojanja koji se nalazi iza i vremena i prostora. Mozak je hologram uvijen u holografski svemir. Pribrama je ova sinteza navela na zaključak da objektivni svijet ne postoji, barem ne na način na koji smo navikli vjerovati. Ono što je "tamo vani" golemi je ocean valova i frekvencija, a stvarnost nam izgleda čvrsto samo zato što naši mozgovi mogu primati tu holografsku maglu i pretvarati je u "drveće i kuće" i druge svagdašnje predmete koji tvore naš svijet. Kako mozak (koji je i sam sastavljen od frekvencija materije) može primiti nešto nesupstancijalno kao što je magla frekvencija i napraviti da se čini čvrstom na dodir? Vrsta matematičkih procesa koje je Bekesy simulirao svojim vibratorima osnova je za način na koji mozak stvara našu sliku vanjskog svijeta, napominje Pribram. Drugim riječima, glatkoća komada finog kineskog porculana i osjet pijeska na plaži pod vašim stopalima u stvari su samo složenije verzije sindroma fantomskih udova.

Prema Pribranu, to ne znači da tamo vani ne postoje porculanske šalice i pješčana plaža. To jednostavno znači da porculanska šalica posjeduje dva vrlo različita aspekta svoje stvarnosti. Kada ju se filtrira kroz leću našeg mozga manifestira se kao šalica. Međutim, kad bismo se mogli osloboditi naših leća, doživjeli bismo je kao interferencijski uzorak. Koji od aspekata je stvaran, a koji predstavlja iluziju? "Po meni, oba su stvarna", odgovara Pribram, "ali, ako vam je draže, nijedan od njih nije stvaran." Takvo stanje stvari nije ograničeno isključivo na porculanske šalice. I mi imamo dva vrlo različita aspekta naše stvarnosti. Možemo sebe promatrati kao fizička tijela koja se kreću kroz prostor. Ili na sebe možemo gledati kao na maglu interferencijskih uzoraka uvijenih u kozmički hologram. Bohm vjeruje da bi ovaj drugi način gledanja čak mogao biti ispravniji, jer zamišljati sebe kao holografski um/mozak koji gleda na holografski svemir ponovno je apstrakcija, pokušaj da se odvoje dvije stvari koje se u konačnici ne mogu odvojiti. Nemojte brinuti ukoliko vam je to teško dokučiti. Relativno je lako razumjeti ideju holizma u nečemu što je nama izvanjsko, poput jabuke u hologramu. Ono što predstavlja poteškoću jest da u ovom slučaju ne gledamo na hologram, nego smo mi dio holograma. Problematičan je i drugi pokazatelj radikalnosti revizije koju su Bohm i Pribram željeli provesti u našem načinu razmišljanja. Međutim, to nije jedina korjenita revizija. Pribramova tvrdnja da naši mozgovi izgrađuju predmete nije ništa prema drugom Bohmovom zaključku: da stvaramo čak prostor i vrijeme. Implikacije ovog pogleda samo su jedna od tema koje će se ispitati dok istražujemo učinak koji su Bohmove i Pribramove zamisli imale na rad istraživača na drugim područjima.

( *** )

I možda je to razlog što nam bića svjetlosti uvijek iznova govore da je svrha života učenje. Doista, mi smo na Šamanskom putovanju, prava djeca koja se muče da postanu stručnjaci za sveto. Učimo kako se nositi s plastičnošću koja je sastavni dio svemira u kojem su um i stvarnost kontinuum, i na tom se putovanju jedna pouka izdiže iznad svih drugih. Dok god nam bezobličnost i zapanjujuća sloboda drugog svijeta budu zastrašujuće, nastavit ćemo sanjati za sebe hologram koji je udobno čvrst i jasno određen. Međutim, moramo uvijek imati na umu Bohmovo upozorenje da su konceptualne kategorije koje koristimo kako bi raščlanili svemir naša vlastita tvorba. One ne postoje «tamo vani», jer «tamo vani» je samo nedjeljiva potpunost. Brahman. A kada nadrastemo neki određeni skup konceptualnih kategorija, uvijek moramo biti spremni ići dalje, napredovati od duševnog stanja do duševnog stanja, kako je to rekao Sri Aurobindo, i od prosvjetljenja do prosvjetljenja. Jer, čini se da je naša svrha isto toliko jednostavna koliko i beskrajna.

Mi, kao što Aboridžini kažu, samo učimo kako preživjeti u beskonačnosti.

Preneseno iz knjige: Michael Talbot - Holografski svemir