Kao Pet, Bet i Emi i ja sam doživela abdukciju.
Prisilno sam odvedena i kontrolisana od strane ne-ljudskih
entiteta. Kada sam iznela priču o susretu sa vanzemaljcima u
knjizi „Into the Fringe“, kontaktirale su me mnoge žene i
muškarci sa sličnim iskustvima i potrebom za pomoći i podrškom.
Ja sam takođe i istražitelj
izveštaja o otmicama i ti kontakti su pružili brojne informacije
koje su bacile svetlo na vanzemaljski program interakcije sa
ljudima. Ova knjiga je rezultat dugih istraživanja o
vanzemaljskim otmicama osam žena iz različitih delova zemlje.
Korelacija dokazne građe značajno proširuje dosadašnje
karakteristike abdukcijskog scenarija i ukazuje na neke aspekte,
koji su ranije bili ignorisani i zanemareni i koji zahtevaju
temeljno ispitivanje.
Ova
knjiga poseduje i ličnu notu, ona obuhvata upoređivanje
jedinstvenih, intinmnih izveštaja o interakciji između
vanzemaljaca i ljudi. Ljudi koji su podelili ova iskustva su
hrabri predstavnici mnogih drugih u ovoj zemlji i drugde koji
imaju iskustvo paralelne realnosti. Oni uspešno funkcionišu kao
domaćice, majke, bake, umetnici, medicinske sestre, savetnici,
nastavnici, informatičari i manuelni radnici.
Ali za treptaj oka – ili
treptaj višebojnih svetala koja se probijaju kroz hol u kasnu
noć – njihov normalan život nestaje i oni bivaju odvedeni u
vreme i prostor vanzemaljskog sveta. Većinu sećanja na abdukcije
je teško istražiti na isključivo naučni način, posebno zbog toga
što su ona često potisnuta i javljaju se samo kao nejasni
fleševi i epizode slične snovima. U ovoj oblasti postoji stroga
zamerka da postoji veliki broj anegdotskih epizoda. Međutim, ni
naučni pristup fenomenu NLO-a se u celosti nije pokazao
uspešnijim. Uprkos tome što je mnogo inteligentnih ljudi tokom
polovine stoleća istraživalo NLO-e i vanzemaljsko prisustvo
naučnim metodama, nisu dobijeni verodostojni odgovori.
Ispitivanja izveštaja, tragova sletanja, fotografija i
video-traka, tobožnjih implanata i vladinih dokumenata su
stvorili jedno brdo podataka i poslužili kao osnova za brojne
teorije – ali nikakve neosporne istine o prirodi NLO-a i
njihovom delovanju, njihovom poreklu ili razlozima za njihovo
prisustvo među nama. Učinjen je veliki napredak u oblasti
terapije posle abdukcije, koja pruža pomoć i podršku onima koji
žive sa ovim fenomenom i pokušavaju da reše svoje emocionalne
traume, da rušenje svog svakodnevnog života održe na minimumu i
da transformišu ili asimiluju svoja iskustva na pozitivan način.
Iako je to za svaku pohvalu, to ne spada u neophodno
istraživanje. Ciljevi terapije su postizanje ličnog balansa, ali
cilj istraživanja je potpunije, jasnije razumevanje ovog
fenomena. U tom pogledu osnovna stvar nije kako naučiti da se
živi sa abdukcijama, koliko da se otkrije zašto se one dešavaju,
šta znače i da li i kako se ova situacija može promeniti.
Potreba za verodostojnim
odgovorima nigde nije veća nego kod fenomena abdukcija. On
intimno pogađa ljude svih godišta i obrazovanja, neminovno
menjajući njihov lični život i njihovu percepciju realnosti i
izaziva neizmerna pitanja o našoj prošlosti, sadašnjosti i
budućnosti kao vrste. Ali uprkos najboljim naučnim pristupima
ovim pitanjima, svo to istraživanje NLO-a je većini ljudi donelo
shvatanje da NLO-i postoje – i možda nekoliko slatkih,
bezazlenih vanzemaljaca – ali ne i konfrontaciju sa mogućim
značenjima.
Nauka je
pokušala da izmeri san, koristeći se tradicionalnim idejama i
metodama i on se pokazao neuhvatljiv. Fenomen NLO-a se ne može
smestiti u uzane okvire našeg sadašnjeg naučnog percipiranja
realnosti. Mi ne raspolažemo tehnologijom ili prirodnim
sposobnostima percepcije da bismo to mogli da opazimo i
procenimo. To je razlog zašto je naučni pristup fotografskim
dokazima, tragovima sletanja, implantima i analizama dokumenata
pružio tako malo u smislu čvrstih dokaza. Umesto toga, njegovi
najbolji rezultati nude samo obilje nepotrebnih podataka koji na
skali tradicionalne nauke nemaju mnogo veću težinu od
anegdotskih podataka istraživanja vanzemaljskih abdukcija.
Upravo u fenomenu abdukcija
se najnametljivije suočavamo sa prisustvom vanzemaljaca i time
dobijamo najbolju priliku da posmatramo njihove aktivnosti i
steknemo neku sliku o njihovim namerama ili programu. Sve slike
NLO-a na svetu nam ne govore ništa u poređenju sa rečima onih
koji su se suočili sa vanzemaljskom silom u svojim životima i
životima svojih porodica.
Ima ih mnogo kao što su Pet i Emi i drugi, koji
su predstavljeni u ovoj knjizi. Na osnovu broja odgovora posle
„Into the Fringe“ ponekad je izgledalo da iskustva abdukcija
dobijaju razmere epidemije. Ispitivanja stručnjaka za mentalno
zdravlje su pokazala da su ljudi koji su dali te izveštaje
potpuno duševno zdravi, da su posledice tih iskustava realne i
da ne potiču iz masovne psihoze, već iz doživljenih
neprirodnih trauma.
Takođe
sam uočila da mnogi od ovih izveštaja sadrže detalje koji su
veoma slični iskustvima koje smo doživeli moja porodica i ja.
Ipak, u svakom od tih slučajeva je postojao „faktor
jedinstvenosti“, u najvećoj meri individualna epizoda svake od
otetih. Često sam se pitala da li ti jedinstveni događaji, ti
„usamljeni hici“ ne pokazuju neku neuočenu korelaciju, ne
formiraju neki obrazac koji je trenutno van fokusa i ne pružaju
više informacija od do sada prepoznatih obrazaca izvesnih
ispitivanja. Daleko od toga da bude zgodan, ograničen fenomen,
vanzemaljska interakcija sa ljudima je i dalje zagonetka,
misterija, enigma i više od toga.
Istraživanja abdukcija još nisu pružila odgovore
ali sigurno ima različitih teorija – u stvari zbunjujućih u svom
izobilju. Na žalost te teorije počivaju na parcijalnim, visoko
selektovanim podacima, umesto na celokupnoj realnosti scenarija
abdukcije - tokom čitavog života i iz minuta u minut.
To je više nego samo suma
određenih delova. Povremena svedočanstva o NLO-ima, epizode sa
izgubljenim vremenom, svesni susreti, scenariji virtuelne
realnosti su kao neispisani putokazi na putovanju koje je za
otete trajno i usmereno u nepoznatom pravcu. Mnogo preciznije,
to je kao svetlo koje se javlja u tami i za koje verujemo da će
obasjati ovu zagonetku i dovesti do njenog razumevanja. Međutim,
umesto toga, ovo nas svetlo ili zaslepljuje, tako da ne možemo
videti njegov izvor, ili baca neobične senke čija nas varljiva
pojava i obmanjujući pokreti lako mogu zbuniti i
dezorijentisati.
Niko to ne
zna bolje od otetih. Istražitelji, koji nemaju lično iskustvo,
mogu saslušati izveštaje otetih i onda procenjivati
verodostojnost. Da li je osoba lagala? Da li je to bio realan
događaj ili se odigrao na mentalnom nivou? Koji deo sećanja je
realan a koji je iluzija? Ali neko sa sopstvenim iskustvom
abdukcije razume veoma dobro da i jedno i drugo može biti
istinito, i realno i mentalno, i realno i iluzija. Vanzemaljci
su u stanju da bilo intelektualnim, psihičkim ili tehnološkim
sredstvima kreiraju bilo kakvu percepciju i samim tim iluziju za
osobu koja je u njihovim rukama.
Implikacije su eksplozivne. Možda je to razlog
zašto se logički zaključci iz tih implikacija tako retko uzimaju
u razmatranje. Ako ozbiljno pristupimo ideji o moći iluzije,
onda moramo ili izaći sa verodostojnim testom za (baznost i)
kiselost da bismo razdvojili iluziju i stvarnost ili moramo
priznati da je istina iza tih događaja nesaznatljiva u sadašnjim
naučnim terminima. Bavljenje vanzemaljskim sposobnostima za
kreiranje prevare bi mogao biti krucijalni problem sa kojim se
suočava istraživanje abdukcija danas. Jednom kada je sposobnost
za iluziju demonstrirana i doživljena, može se javiti nova
percepcija i uvidi. Svedok obično nema teškoća da prepozna
ne-ljudsku prirodu koja leži iza tih fenomena. Manipulacije
vremena i prostora od strane tih bića, način na koji se
poigravaju našom psihologijom i našom percepcijom, sve to govori
u prilog tehnologije koja je daleko ispred ljudske. I svakako,
ako bi bilo koja ljudska organizacija posedovala takve
mogućnosti, za njih bi mogla biti nađena bolja primena od
stotina koji u tri sata ujutru upadaju u spavaće sobe, širom
globusa svake noći, iz dekade u dekadu, pri čemu se hiljade
ljudi pretvaraju da su vanzemaljci.
Oteti takođe uče iz iskustva da vanzemaljci
prilikom susreta proizvode kod ljudi stanja izmenjene
percepcije. I to izmenjeno stanje sprečava bilo kakvu objektivnu
procenu situacije od strane svedoka. To znači da svedok može
samo da izvesti o tome šta vidi, oseća i čuje – što ne mora da
bude refleksija onoga što se zaista događa. Proizvodeći i
manipulišući stanjem izmenjene svesti kod otetih, vanzemaljci
stiču potpunu kontrolu na situacijom i time nad podacima o
kojima će svedok izvestiti.
Informacije iz izveštaja otetih su pod kontrolom
vanzemaljaca. To je činjenica sa kojom istražitelji abdukcija
moraju da se suoče. Tek onda možda može početi rad na rešavanju
problema, na pronalaženju puta kojim se mogu zaobići blokade
memorije i paravan iluzije, da bi se otkrili stvarni događaji i
program koji stoji iza njih. Međutim, do dana kada budemo mogli
da demaskiramo iluziju vanzemaljaca, možemo makar da proučavamo
celinu izveštaja, kontrolisanih kakvi jesu, pokušavajući da
naučimo više o tome zašto se koriste izvesne slike i događaji i
šta nam oni mogu reći o skrivenim režiserima tih scenarija.
Mnogi od ljudi, koji su me kontaktirali posle čitanja „Into the
Fringe“, su tragali za odgovorima, upravo kao što sam i ja bila
prisiljena da učinim. Ovo delo je pokušaj da se pomogne u tom
traganju, tako što će se reprezentativni slučajevi učiniti
dostupnim javnom ispitivanju i proceni. Izveštaji o abdukcijama
su i suviše često preneti iz druge ruke, od strane istražitelja,
i suviše često su nepotpuni, fokusirajući se samo na određene
događaje i zanemarujući i ignorišući druge.
Ovakvo izostavljanje je sigurno prepreka u
istraživanju, jer cenzurisani izveštaji ne mogu pružiti potpunu
sliku o fenomenu vanzemaljskih otmica. Ono mora da uključi
realan osećaj za ono što je aktuelno u tim zbivanjima. Oteti
operišu u pararelnim realnostima, tragajući za snagom da
savladaju realno i nerealno u isto vreme jer, kako su naučili,
čovek nikada ne može biti siguran šta je šta u ovom
fenomenu.
Broj
izveštaja o otmicama pokazuje koliko je taj fenomen
rasprostranjen i taj broj nastavlja da raste. Osam žrtava
otmica, žena, je dobrovoljno pristalo da podeli svoja iskustva.
Rođene su između 1943. i 1966. i žive u različitim delovima
države i Porto Riku. Nisu poznavale jedna drugu u vreme kada su
stupile sa mnom u kontakt. Njihovo obrazovanje i zanimanja su
različiti, kao i ideje o fenomenu abdukcije.
Kao i većina nas koji smo imali susrete sa
vanzemaljcima, ove žene su nesigurne u pogledu fenomena o kome
su izveštavale. Četiri od njih se nikada nije podvrglo
regresivnoj hipnozi, te postoje samo izveštaji o događajima
kojih se svesno sećaju. Druge četiri žene su koristile hipnozu,
iako minimalno, kao što će se videti iz njihovih izjava i gotovo
sve u njihovim izveštajima takođe dolazi iz svesnih,
predhipnotičkih sećanja. Naglašavam ovo jer mnogi izražavaju
sumnju povodom korišćenja regresivne hipnoze u istraživanju
abdukcija. Mnogi veruju da informacije, do kojih se došlo
hipnozom, nisu mnogo pouzdanije od svesnih sećanja; mnogi misle
da korišćenje hipnoze može da kontaminira i nanese štetu
istraživanju; a mnogi iznose svoje uverenje da su u slučaju
abdukcije informacije do kojih se došlo hipnozom mnogo
verodostojnije od svesne memorije svedoka. Ovo izlaganje pruža
uvid u obe vrste podataka, ali većina dolazi od svesnih sećanja.
Iako verujem da je
korišćenje regresivne hipnoze izuzetno korisno prilikom
otkrivanja ovih podataka, takođe smatram da je važno
prezentovati izveštaje žena, čije znanje i razumevanje ove
situacije potiče samo iz nepotpunih, dvosmislenih sećanja na
događaje koja su upamtile svesno. Njihove priče i njihov život
su mnogo reprezentativniji za „tipičnu“ situaciju žrtava
abdukcije, nego što su to izveštaji onih koji su se služili
hipnozom, jednostavno zbog toga što većina otetih nema pristupa
tom metodu.
Ove žene ne
traže popularnost; korišćeni su pseudonimi da bi bile zaštićene
od uznemiravanja javnosti. Ali važno je zapamtiti da su svi
detalji koji se javljaju, koliko god bizarno da izgledaju, veoma
realni za ljude koji su u ovo uključeni, da u mnogim slučajevima
postoji više od jednog svedoka ovih događaja, kao i drugih
dokaza koji ih potvrđuju i da su u velikom stepenu usaglašeni sa
drugim brojnim izveštajima o abdukcijama. Ove žene su podelile
svoje priče, jer su razumele važnost fenomena i nadale se da će
njihove informacije moći da doprinesu njegovom istraživanju. One
takođe razumeju potrebu za podrškom koju imaju mnoge žrtve
otmice koje ćute. Susret sa vanzemaljcima može rezultirati
velikom sumnjom, izolacijom, čak i strahom i potreba da se
naprave spone uzajamnog razumevanja i podrške je vitalna. To je
bila motivacija tih osam žena. Moja sopstvena namera je slična i
zbog toga je u knjigu uključena dopunjena verzija iskustava koje
smo doživeli moj muž i ja.
Pregled nad svim našim iskustvima, kao i
izveštaji drugih žrtava abdukcije, ukazuju na mnogo kompleksniji
program aktivnosti unutar ovog fenomena nego što se to
uobičajeno priznaje. Scenario abdukcije obuhvata brojne
različite vrste događaja. Na najneposrednijem nivou stoji
fizička otmica, tokom koje je osoba nasilno izmeštena iz
normalnog okruženja od strane vanzemaljskih (u najopštijem
smislu) entiteta, svest osobe je izmenjena i dolazi do izvesnih
interakcija. Kasnija svesna sećanja na događaj su većinom
nepotpuna. Jedino u slučaju kada događaju prisustvuje više osoba
ili kada se javljaju fizički belezi na telu otetih – rupe,
modrice, brazgotine, veštačke konstrukcije – svedok se oseća
sigurnim u pogledu realnosti susreta.
Složena materija i brojni izveštaji pokazuju da
se mnoge interakcije odvijaju pre na mentalnom nego na fizičkom
nivou. Jedna od tih vrsta je stvaranje scenarija virtuelne
realnosti (SVR), događaja indukovanog spolja, koji svedok
praktično ne može razlikovati od objektivne realnosti. Osoba
može iskusiti situaciju uz pun čulni input i reagovati prirodnim
emocionalnim i fizičkim odgovorima, iako u stvarnosti možda leži
nepokretna na nekom stolu za ispitivanje ili sedi, privezana za
neku vanzemaljsku aparaturu ili čak spava u svom krevetu bez
ikakvih spoljnih znaka uznemiravanja.
Iako SVR može biti pitanje teorije i prakse,
moguće objašnjenje za neke od „neprihvatljivih“ izveštaja o
abdukcijama je sada potvrđeno događajem kome je prisustvovalo
troje svedoka. Na njega sam naišla dok sam istraživala iskustva
abdukcije Teda Rejsa, fizičara sa izuzetnom reputacijom u
nekoliko država.
Ted je bio
svedok scenarija virtuelne realnosti tokom posete svojoj
prijateljici Mariji u Floridi zajedno sa još jednom gošćom,
Amelijom.
Dve žene su
zauzele bračni krevet u jednoj sobi, dok je Ted spavao u drugoj
na kraju hodnika. Nedugo pošto je jedne večeri otišao na
spavanje, probudili su ga Marijini povici: „Dođi brzo!“
Ted je požurio niz hodnik i
opazio prozračno plavo svetlo ispod vrata spavaće sobe. Ušavši
video je Mariju priljubljenu uz zid kako u šoku zuri u bračni
krevet. Amelija je ležala nepokretna na krevetu okružena
ogromnom, užarenom, „električnom“ sferom svetlosti. Oči su joj
bile otvorene i nije izgledala nimalo uznemireno dok je
nastavljala komunikaciju sa nekim koga Ted i Marija nisu mogli
da vide. Užasnuti, oni su pokušali da joj se obrate ali jedva da
su mogli čuti jedno drugo, čak i kada su vikali. Amelija je
nastavila da govori sa sferom tokom nekoliko minuta, dok plavo
svetlo najzad nije nestalo. U tom trenutku je konačno prestala i
paraliza koja ju je držala prikovanom za krevet.
Amelija je ispričala Tedu i
Mariji da je iskustvo počelo glasnim zvukom helikoptera iznad
kuće. Kada je otvorila oči, mogla je da vidi kako helikopter
kruži iznad kuće kroz plafon i krov, koji kao da su nestali.
Opisala je dva entiteta u letelici, za koje je rekla da su se
zatim pojavili u dnu njenog kreveta pre nego što je plavo svetlo
nestalo. Jedan je bio visok, zelenkaste boje kože, sa jajolikom
glavom i iskošenim očima kao jedinim vidljivim crtama lica.
Drugi, niži entitet, rekla je Amelija, je bio plavo-crne boje.
Ted i Marija nisu videli
apsolutno ništa od tih kreatura, niti su čuli zvuk helikoptera u
to vreme. Ali su videli sferu od svetlosti sa sjajnim, prodornim
zracima koji su se probijali kroz nju i Ameliju zaleđenu u lako
uzdignutom položaju unutar te sfere, jer je upravo počela da
ustaje kada se svetlo slilo i paralizovalo je.
Amelijina percepcija ovog
događaja je za nju bila potpuno „realna“. Ona je bila svesna u
trenutku kada je to počelo i tokom čitavog događaja, kako su
posvedočili Ted i Marija. Na osnovu onoga što joj je rekao njen
senzorni aparat, Amelija je doživela konkretan događaj sa
letelicom i entitetima. Virtuelna stvarnost. A svesni svedoci,
neizloženi uticaju, Ted i Marija, su opažali objektivno realne
efekte mehanizma koji je manipulisao događaj, dokazujući njegovo
spoljašnje poreklo. SVR – tehnologija postoji i koristi se,
toliko je jasno. I ukoliko ne postoje drugi svedoci, kao što je
to slučaj u ovom retkom primeru, osoba ne može lično da napravi
razliku između SVR-a i stvarnog događaja. Scenario virtuelne
realnosti se može dogoditi dok je osoba svesna, kao u Amelijinom
slučaju, ili može biti inputiran dok je osoba u stanju sna.
Svedok je svestan potpune, iznenadne promene u svesti i nalazi
se uključen u događaj potpuno drugačiji od njegovog sna.
Ono što sledi se može
percipirati kao događaj, uz akciju, lokaciju i osoblje, kao
komunikacija ili čak vizija. Sa ovim zaključkom osoba se
normalno budi, pronalazi sebe u svom krevetu, racionalizuje
čitavu stvar kao neobični san uprkos kvalitetima događaja koji
se nedvosmisleno razlikuju od sna. Bez fizičkog dokaza o
realnosti događaja, čak i bez imena za to iskustvo izmenjene
realnosti, ona nastavlja da ga naziva snom.
Uz abdukcije i scenario virtuelne realnosti
svedoci izveštavaju o telepatskim kontaktima sa entitetima koji
nisu fizički prisutni i ne mogu se opaziti. Ti kontakti
uključuju poruke o spiritualnim sadržajima, upozorenja zbog
predstojećih katastrofa, „predavačke“ seanse, prikazivanje
simbola i informacije iz matematike, fizike, religije, politike
i prirode ljudske vrste.
Na
drugom nivou postoje događaji koji se ne odvijaju tokom susreta,
već nakon njih, utičući na stvari iz normalnog okruženja žrtve
otmice. Greške u radu osvetljenja i električnih uređaja; glasovi
i neobjašnjivi glasovi; svetlo istovremeno ispred i iza kuće;
neobični i uznemirujući telefonski pozivi; i ponekad tragovi
prisustva ili sletanja NLO-a na imanju.
Postoje i unutrašnje promene koje se događaju
većini otetih, ponovo oblikujući njihove stavove, strukture
verovanja i percepciju realnosti. Privremena promena svesti
tokom abdukcije, indukovana spolja, je praćena trajnom
unutrašnjom promenom i život otetih je zauvek promenjen.
Fenomen abdukcije sadrži
mnogo više nego što je javnosti saopšteno i ova knjiga
predstavlja pokušaj da se ta situacija ispravi i da se preispita
naša definicija scenarija abdukcije. Njena primarna svrha nije
da pruži naučne podatke ili da uveri nepoverljive čitaoce da
NLO-i i vanzemaljci postoje. Ljudi će doći do te svesti, jedan
po jedan, u trenutku kada taj fenomen nahrupi u njihov život i
baci senku na njihovu staru realnost na način koji ne mogu da
zamisle dok ga ne dožive.
Sledeći izveštaji Pet, Poli, Lize, Anite, Beti,
Džejn, Endži i Emi pokazuju kako izgleda živeti sa tom svešću
mnogo istinitije nego što bi se bilo kakva naučna analiza mogla
nadati da postigne. Dopuštajući pristup u svoje živote, one su
omogućile drugima da budu svedoci ovih događaja iznutra umesto
sa strane. Njihova iskustva, iako jedinstvena, sabrana su u hor
glasova koji izražavaju domet i intenzitet života u izmenjenom
svetu vanzemaljskog programa abdukcije.
|
Moje istraživanje sa Pet je počelo kada je jedan
zajednički poznanik čuo njenu priču o neobičnom događaju sa
vanzemaljcima i sugerisao joj da me kontaktira. Pedesetogodišnja
razvedena majka odrasle dece, Pet je živela na Floridi, ali
priča o kojoj je izvestila se dogodila 1954. dok je živela u
Floyd’s Knobu, u Indijani.
Petino sećanje na taj događaj, kao što je to
slučaj sa mnogim ljudima koji su imali iskustva sa NLO-ima, je
posle ovih zbivanja bilo potpuno potisnuto. Sve se to poput
bujice vratilo u njenu svest 1986. – scene sa blistavom
narandžastom loptom svetlosti, mali sivi entiteti u i ispred
kuće i, veoma uznemirujuće, vojno osoblje na imanju.
„Pomislila sam da gubim
razum kada su se ta sećanja vratila“ – rekla je Pet – „Ali ona
su bila tako snažna i realna. Najzad sam stupila u vezu sa
svojom sestrom i bratom i pitala ih da li se sećaju nečeg
sličnog. Moja sestra Roz je rekla da se takođe seća vanzemaljaca
i vojnog osoblja. Iako nije mogao da se seti blistave
narandžaste lopte svetlosti, moj brat se jasno sećao vojnika i
nekih svojih interakcija sa njima.“
Putem opsežne konverzacije između Pet, njene
sestre i brata, pisama i crteža, na videlo je izašao sledeći
scenario, izazivajući ozbiljna pitanja ne samo o prirodi
programa vanzemaljskih abdukcija, već i o angažovanju naših
vojnih službi sa građanima koji su bili meta takvih interakcija.
Mesto događaja je bila
farma u blizini Floyd’s Knoba, Indijana, 1954, gde je
jedanaestogodišmka Pet živela sa svojom majkom, očuhom, bakom,
devetogodišnjim bratom i šestogodišnjom sestrom. Jedne noći
nekoliko članova porodice je videlo narandžastu loptu od
svetlosti kako se pomalja izvan kuće. Pet je već otišla u krevet
ali ju je probudio povik ili njene bake ili sestre da pogleda
kroz prozor. Na nebu je videla narandžasto svetlo kako u prvom
trenutku nepokretno miruje, da bi se zatim brzo pokrenulo i
spustilo iza jedne strane kuće.
„Sećam se da sam neodređeno pomislila: Otići
ću u krevet da sačekam. Čini mi se da sam znala da „oni“
dolaze.“ – rekla je Pet. „Videla sam svoju majku kako trči prema
vratima kuhinje da bi se uverila da su zatvorena i da vidi loptu
koja je dolazila preko polja. Sećam se kako sam pomislila:
’Nema svrhe zaključavati vrata, oni u svakom slučaju mogu da
uđu. Kao da sam znala šta da očekujem.’ Pet je odjednom
zaspala, mada se nije sećala da se vratila u krevet. Njeno
sledeće sećanje je bilo na višebojno svetlo koje se polako
okretalo oko sobe u potpunoj tišini, emitujući plave, crvene i
ljubičaste boje. Ustala je iz kreveta, otišla do prozora i
videla napolju jednog Sivog.
Zakači se, pomislila je, mogu da nas snime.
Činilo se da netremični pogled na Sivog prodire kroz čitavo
njeno biće i osetila je bliskost prema njemu.
Ne plaši se,
komuniciralo je sa Pet. Ti si izabrano dete. Nećemo te
povrediti. Pet se okrenula i videla nekoliko visokih, belih
prilika kako ulaze u spavaću sobu. Kada su počeli da guraju
njenu baku kroz vrata, Pet je osetila užas starije žene i sama
se uplašila. Pošto je soba ispunila neobičnim bićima, kroz
tavanicu se spustio blještavi zrak svetlosti. U središtu
svetlosti Pet je videla priliku koju je percipirala kao
plavokosog, plavookog Isusa u sjajnoj odeći. Uzeo je Pet za ruku
i rekao: Ne boj se, dete moje. Oni su moji. pokazavši
rukom na bića koja su stajala svuda u sobi.
Figura Isusa je pogledala Pet i rekla: Ja sam
svetlost sveta. Zatim ga je ponovo obmotao blještavi zrak
svetlosti, koji se podigao kroz tavanicu i poneo ga sa sobom.
Entiteti su poveli nju i
njenu baku kroz vrata. Dok je prolazila pored sobe svoje majke,
Pet je videla sjajno, belo svetlo kako prodire iz sobe. Pet
visokih Belih su okružili krevet njenog očuha i izgledalo je kao
da ispituju njegovu atrofiranu nogu, posledicu polija. Užarena
zelena ploča od svetlosti, duga oko pet inča, je lebdela iznad
njega. Nastaviviši da korača preko dvorišta, Pet je videla
sjajnu letelicu kako lebdi nisko uz tlo. Sa dna letelice je
došao mlaz svetlosti i progutao je.
„Sećam se plave, kovrdžave glave svoje sestre
dok smo se uspinjale na brod.“ – rekla je Pet. “Pogledale smo
dole ka zemlji i videle mamu i baku kako gledaju na gore kao
zombiji.“ Takođe je mogla da vidi da je čitavo dvorište
ispunjeno užurbanim rojevima Sivih. Iako ni ona, ni Roz nisu
sigurne u pogledu tačnog redosleda događaja, obe se sećaju grupe
malih, sivih bića pored kanala kod vrata podruma. Roz je videla
ta bića u liniji kako hodaju preko daske koja je bila položena
preko kanala. Ali Petino sećanje uključuje liniju ili zid od
vatre u kanalu i red „malih, sivih, mršavih“ vanzemaljaca koji
su nosili „šešire širokog oboda kao kineski radnici na
pirinčanim poljima“.
„Bila
sam na jednoj strani kanala, a oni na drugoj. Mentalno su mi
rekli: Prođi kroz svetlo. Ono te neće spržiti. – ono što
sam ja mislila u to vreme je da ću izgoreti. Vatra nije bila
vrela i trebalo je da me očisti. Ja jesam prešla na drugu
stranu, ali se ne sećam da sam to učinila, niti šta se desilo
posle toga.“
Sledeće čega
se Pet sećala, pošto je svetlo prenelo nju i Roz u letelicu, je
kako sedi na stolu u sobi u kojoj je bilo Sivih. Visoki Beli joj
je tankim instrumentom sastrugao kožu sa unutrašnje strane
nadlaktice i sa stopala, odrezao pramen kose i ogulio uzorke sa
njenih noktiju. „Zašto su ti potrebni ti delovi mene?“ – upitala
je.
Napravićemo novu
tebe, odgovorio je entitet.
„Da li si ti anđeo?“ – raspitivala se Pet.
Da, rekao joj je
entitet, ali ne onakav kakvim si ih zamišljala.
Pet je odvedena u drugu
sobu, gde je ležala na krevetu, iznad koga se nalazio tamni
instrument. Ušao je jedan Sivi i sa te naprave spustio jednu
cev, koja se završavala tankom iglom. Pet se uplašila, ali joj
je Sivi rekao: Ovo je deo koga se nećeš sećati. Pet je
znala da je igla spremna da se zarije u njenu nozdrvu, ali pre
nego što se to desilo, izgubila je svest.
Sledeći događaj tokom tog fizičkog ispitivanja,
koga se sećala tokom tog fizičkog ispitivanja, je kako je bila
„fuzionirana“ srebrnim svetlom.
„To je bilo učinjeno nečim postavljenim iznad
moga tela.“ rekla je. „visoko u sobi. On (vanzemaljac) me je
fuzionirao unutar glave srebrnim svetlom; to će me zaštititi od
snažnog bola; to će me za nekoliko sekundi učiniti perfektnom u
ljudskom obliku; to je bilo svetlo koje me je štitilo. Imala sam
ideju da kada to srebrno svetlo uđe u moje „drugo telo“,
načiniće „novu mene“. Drugim rečima, „nova ja“ će oživeti sa
mojom dušom u sebi.“
Pet je
došla svesti posle epizode sa iglom i zatekla sebe u prvoj sobi
na stolu. Plakala je jer nije mogla da ostane sa Sivima. Kada su
joj rekli: Još nije vreme, zatražila je suvenir kao dokaz
da su se ovi događaji zaista odigrali; zeleni „isceliteljski“
kamen koji je videla iznad tela svog očuha. Vanzemaljci su joj
očigledno dali ovu spravu, ali su rekli da ona neće „raditi“ za
nju, samo za njih. Rečeno joj je, Zaboravićeš ovo.
„Zašto?“ – upitala je Pet.
Zato što postoje oni
koji će se poigravati tvojim umom, odgovorio je Sivi.
Pet se vratila u kuću, gde
je videla čitavu svoju porodicu kako ošamućena sedi u dnevnoj
sobi. „Izgledali su kao zombiji.“ - rekla je Pet. Čak i njen
očuh je bio na podu, oslonjen na sofu. Smestili su je u njen
krevet i kroz prozor je videla jednog Sivog kako joj maše na
rastanku. Odgovorila mu je mahnuvši i istog trenutka ponovo
zaspala.
Izgleda da
sledećeg dana nije bilo nikakvih razgovora o neobičnim
događajima iz prethodne noći. Ali Petin brat se setio da je to
bio taj dan kada su stigli ljudi iz vojske. Beli službeni
automobil, zeleni automobil, džip i nekoliko teretnih vozila
ušli su na imanje noseći instrumente i opremu. Tu je bilo i
transportno vozilo sa vojnicima koji su počeli da pročešljavaju
čitavo dvorište. Veliki kamion je bio sakriven u ambaru i Petin
brat je rekao da je morao da skloni hranu za životinje u pušnicu
jer ga vojnici ne bi pustili u ambar jednom kada je oprema
postavljena.
„Ušli su u
našu kuću i postavili opremu u dnevnu sobu.“ – sećala se Pet.
„Čovek iz vojske je najviše želeo da razgovara sa mnom,
jedanaestogodišnjom devojčicom sa tajnama u svojoj glavi. Ali
bića su mi rekla da ne mogu da govorim, jer ’će biti onih koji
će se poigravati tvojim umom’. I evo ih, oni koji se poigravaju,
ljudi iz vojske.“
Svi osim
njenog brata, kome je bilo dozvoljeno da izađe i pobrine se za
životinje sa farme, zadržani su u kući četiti dana, koliko je
vojska bila tu. Samo njen brat je video šta se dešava izvan
kuće. On se seća više od dvadeset vojnika koji su došli u
kamionu i kojima je neki muškarac pokazao njihovu stanicu na
farmi. Dvojice muškaraca koji su stajali na kraju puta kojim se
dolazilo na farmu i drugih koji su obavljali razne poslove na
tlu.
Petin brat se seća da
su mu postavljali pitanja o pilićima i prasićima, kada mu je
dopušteno da izađe i pobrine se za kućne poslove.
„Da li su to vaši prasići?“
– upitao je čovek pokazujući rukom i dečak je potvrdno klimnou
glavom.
„Da li se prasići
neobično ponašaju?“
„Ne“,
rekao je dečak, „Zašto?“
Čovek je rekao nešto o mineralima na đubrištu
koji čine da se životinje ponašaju čudno. Petin brat je rekao da
se osećao prijatno sa tim čovekom i da se nije plašio da
odgovara ne njegova pitanja i da mu sam postavlja neka. Čak je
upitao da li čovek želi malo nane, omiljenog posluženja.
Ali čovek je odbio. „Oni
tamo uzimaju uzorke i onda smo mi na redu.“ – rekao je. „kada
budu završili, mi ćemo otići da uzmemo neke uzorke.“
Pet je rekla da ju je
„razbesnelo“ što je ograničena. „Bila sam uplašena, kao da će
oni odvesti čitavu moju porodicu i staviti me u neku vrstu
zatvora ili tako nešto. Ali sam se istovremeno osećala
zaštičenom od strane bića koje je bilo moj prijatelj. Nazivala
sam ga tada mali dečak, ali sam znala da to biće nije pravi
dečak.“
Dve lekarke su
postavile svoju opremu u kupatilo roditelja, gde je Pet bila
data injekcija. „To me je uspavalo“ – pričala je – „i ležala sam
u maminom krevetu, na nekim peškirima i ispričala im priču. Čak
sam im rekla: ’Vi ste u maminoj sobi, gde su bili oni sjajni
Beli. Vi ne pripadate ovde, ali oni pripadaju.’
Zamolila sam Pet da počne
da se vraća na početak i da mi kaže sve čega može da se seti u
vezi sa tom večeri. Stavila je sebe u um jedanaestogodišnje
devojčice i počela da ponovo oživljava situaciju.
„Vidim tog čoveka, odevenog
u neku vrstu uniforme, kompletne uniforme, ali ona je braon
boje.“ – rekla je. „On nosi kaput i odgovarajuće pantalone i
nešto što zovem kapetanski šešir. On razgovara sa mojom mamom i
bakom, držeći koverat sa dosijeom u ruci. Ima gustu,
srebrno-sivu kosu. Tu je i drugi čovek u uniformi i on je skinuo
svoj kaput i zavrnuo rukave. Njegovo ime je gospodin Donaldson.
On je takođe iz vojske.“ – objasnila je. „ali drugi ljudi su
postavili stvar sa „tru TV-ekrana“ u dnevnoj sobi. Bila je nešto
viša nego ja.“
Gospodin
Donaldson je tada otvorio „ruke“ mašine i rekao Pet da sprava
izgleda kao robot. „Pogledaj, Pet, ako otvorimo ploče, one
izgledaju kao ruke, možda si videla robota kao što je ovaj.“
„Ne“ – rekla je Pet
nepopustljivo. „Nisam videla robota, videla sam pravog malog
dečaka.“
Jasno se sećala
lekarki. „Jedna lekarka je imala na sebi beli mantil“ – opisala
je. „Druga se zvala dr Suzan i nosila je svetlo narandžasti
mantil. Izgleda da je dr Suzan imala smeđe-plavu kosu sa šiškama
na čelu, dok je ostatak kose bio zašešljan unazad i sklonjen sa
lica. Imala je nešto što je podsećalo na opremu iz zubarske
ordinacije i postavila ju je u maminu sobu. Na njoj je bilo i
nekih instrumenata ali nije bilo jasno čemu služe. Jedina jasna
slika je slika o predmetu za ušpricavanje. Bio je umotan u
celofan ili plastiku i tu je bilo i malo crevo koje je išlo sa
njim. I predmet za ušpricavanje i crevo su bili u istoj
plastičnoj torbi. Dr Suzan je počela da otvara torbu i ja sam se
uplašila i pitala je da li ću morati da špric tim predmetom.“
Dr Suzan je zatim odvela Pet kod g. Donaldsona,
koji je u dnevnoj sobi ljutito razgovarao sa nekim ljudima,
obučenim u nešto što je opisala kao „odela kao beli mesec“, i
koji su držali „bele, metalne kutije bez drški“. Kazao je:
„Rekao sam vam da upotrebite one sa drškama.“
Pet je rekla da ju je špric
učinio „sanjivom“ i voljnom da govori o svojim „tajnim
sećanjima“. Bila je uznemirena što joj g. Donaldson nije
verovao. „Ja uvek govorim istinu“ – rekla je – „jer je moja mama
mrzela laži, te sam u svojoj detinjoj nedužnosti ispričala
ljudima iz vojske sve o poseti tih bića. I plakala sam kada su
mi rekli da nisam videla ono što sam mislila da sam videla.
Ponašali su se prema meni kao da lažem. Pretpostavljam da je g.
Donaldsonu bilo žao kada sam se rasplakala, jer je postao sladak
kao šećer. Ali to mi se nimalo nije dopalo jer sam znala da je
to gluma. Zašto su rekli da nisam videla malog dečaka? Zašto je
tako predivna stvar kao što je poseta sve uznemirila i
razljutila? I zašto sam morala da dobijem špric?“
Neko je postavio pitanje o
blistavim, belim bićima i Pet je rekla da su to bili anđeli.
„Kako znaš da su to bili
anđeli?“ upitao je ispitivač.
„Zbog toga što su mi rekli.“ – odgovorila je
Pet.
„I šta su ti još
rekli, Pet? Da li su ti još nesto rekli?“
„Da.“ – odgovorila je Pet – „Rekli su mnogo
stvari, ali sada ne mogu da ih se setim. Jednog dana ću ih se
setiti, ali ne sada.“
„Zašto ne možeš da se setiš sada?“
„Zbog toga“ – odgovorila je
Pet – „što su oni rekli da nije vreme da se setim i pored toga,
vi ste došli ovamo i ne mogu da vam kažem, jer to je posebna
stvar. Kada budem mnogo starija, setiću se šta su rekli i šta će
se dogoditi.“
„Da li su ti
oni rekli šta će se dogoditi?“
„Da, rekli su, govorili su u „lošim vremenima na
Zemlji“. Ne treba sada da govorim o tome, ne mogu da se setim.“
Dobro“ – priznala je – „nekih stvari se sećam, kao kristalnog
broda u kome su bili. Bio je pun svetla i nazvala sam ga
kristalnim brodom zato što nije bio metalan kao avion. Svetla su
činila da sve radi samo od sebe i pokretala su stvari ne
dodirujući ih, čak i mene, pomerala su me, ne dodirujući me.
Pomerala su me gore i dole i bila su puna ljubavi i štitila su
me srebrnom svetlošću u meni i ja sam ih volela.“
Jedan od vojnika me je
zamolio da opišem kosu i odeću malog dečaka. Pet je rekla da je
pomislila kako je taj vojnik veoma glup, kada postavlja takva
pitanja. „Zar ne znate“ – rekla mu je – „da ta bića ne nemaju
kose i ne nose odeću? Mali dečak je imao zaista velike, kose oči
koje su mogle da snime sve unutar mene, u mojoj glavi i u mojoj
duši. Obraćao mi se u mojoj glavi i nije koristio usta, jer je
na tom mestu imao samo jednu liniju. On je zaista mršav ali ne
mora da jede, jer je anđeo.“
„Mislila sam da anđeli imaju krila i nasmejala
sam se jer se on nasmejao očima, jer je znao šta sam mislila o
krilima. Na neki način sam se uplašila jer sam tada zaista
shvatila da je on anđeo. Znao je šta mislim a samo anđeli mogu
da znaju šta misliš sve vreme, osim Isusa. Tako sam pomislila
„Da li poznaješ Isusa?“ i bića i je smo se ispunili ljubavlju
takve vrste da sam zaplakala i „znala“ nešto posebno. I biće je
odgovorilo „Da“ u mojoj glavi. Rekla sam: Da li vi ličite na
anđele? A biće je reklo: Da, ali ne na onakve kakve si
zamišljala. Želela sam da ostanem sa njima i da se vratim sa
njima.“
„Pet, stani na
trenutak.“ – prekinuo je ispitivač – „Pitao bih te nešto. Rekla
si da si želela da se vratiš sa njima. Kuda si želela da se
vratiš?“
„Ne mogu da vam
kažem.“ – odgovorila je Pet – „Ne treba da govorim o tom delu.
Ali anđeli su rekli da će se vratiti kada bude vreme da se ode,
obećali su mi. Učinila sam da mi obećaju. Učinila sam da mi
obećaju da me nikada neće zaboraviti i molila sam ih da me
povedu sa sobom, kada su rekli da još nije vreme.“ Plakala i
bila sam zaista tužna. G. Donaldson me je upitao zašto plačem, a
ja sam mu rekla „Zato što ste vi učinili da plačem i terate me
da vam kažem, a ne treba da vam kažem i zato što mislite da
lažem, a ja ne lažem.“
„OK,
prestani da plačeš, Pet“ – rekao joj je g. Donaldson – Umiri se
i slušaj moj glas. Ja ne mislim da lažeš i nećemo ti više
postavljati pitanja ako nam kažeš o svojim suvenirima. Gde su
oni, Pet? Da li imaš suvenire?“
Pet je počela da oseća strah i nepoverenje prema
čoveku iz vojske. Pokušala je da više ništa ne kaže, ali g.
Donaldson je nastavio da joj dosađuje. „Gde su tvoji suveniri?“
„Plakala sam“ – pričala je
Pet – „i rekla sam mu da su oni moji i pitala zašto ih želi.
Rekla sam mu da su u kutiji od cigareta ispod mog kreveta. Nisam
htela da mu dam tu kutiju, ali moja sestra je otišla do gore i
donela je.“
Kada je doneta
kutija u kojoj je bio Petin „zeleni isceliteljski kamen“, čovek
odeven u belo zaštitno odelo ju je stavio u jednu od metalnih
kutija.
„Videla sam svoju
baku kako sedi na mom krevetu sa malom decom i kako plače.“ –
sećala se Pet. „Upitala sam je da li su ljudi iz vojske došli da
povrede malog dečaka.“
„O,
Pet.“ – rekla je baka – „Nema malog dečaka.“
„Rekla sam joj da je bio
ovde, jer sam sedela sa njim. Ona je samo jače zaplakala. Onda
mi je g. Donaldson pokazao TV iz tri dela i pokušao da me ubedi
da sam videla nešto takvo, robota, a ne malog dečaka. Zaista sam
se naljutila i rekla „Videla sam malog dečaka, a ne robota.“
„Dobro, Pet“ – rekao je
onda – „Možda si jednostavno sanjala o malom dečaku. Da li je on
bio u tvojim snovima?“
„Nisam sanjala o njemu“ – insistirala je Pet –
„On je bio stvaran.“
„Pet“
– nastavio je čovek – „To je bio san, vrsta sna koja izgleda
stvarna. Nisi videla malog dečaka, jer takve stvari ne postoje.“
„Da, jesam.“ – rekla je Pet
– „Došao je u narandžastoj lopti i snimao me svojim očima.“
„Da li te je taj san
uplašio?“ – Upitao je g. Donaldson.
„To nije bio san.“ – rekla je Pet uporno – „i
plašila sam se malog dečaka samo zato što je izgledao toliko
drugačije nego ja, zato što je bio majušan i siv, ali sam znala
da me neće povrediti.“
Pet
se nije sećala više gotovo ničeg sa ispitivanja, iako je vojska
tu provela nekoliko dana. „Pošto su vojnici otišli, čitava moja
porodica je izgledala žalosno, kao u nekoj vrsti ošamućenosti, i
ja se ne sećam ničeg više posle toga. Preselili smo se u grad
pre mog dvanaestog rođendana, u avgustu 1955.“
Sećanja na vanzemaljce i
vojnike se nisu vratila sve do 1968. Pet nije želela nikakav
publicitet u vezi sa ovim događajima, ali zamolila me je da
uključim stvarnu lokaciju i datum događaja – Floyd’s Knob,
Indijana, 1954. – u nadi da će možda biti čitalaca iz te oblasti
koji će se setiti vojnih vozila koja su došla u grad i koji će
na taj način pružiti neki spoljni dokaz o događajima kojih su se
ona, njena sestra i brat sećali.
Pitala sam da li su se od tada javili neki
neobični događaji, znajući na osnovu svog istraživanja da većina
otetih ima više takvih iskustava tokom života. Pet nije bila
izuzetak.
U slučaju iz
1962, tokom putovanja sa prijateljem za Kentaki, Pet je
primetila da su se izgubili kada je videla znak za Ft. Knox.
Smejući se sopstvenoj zbunjenosti, vratili su se istim putem,
tražeći svoju destinaciju. Ali umesto toga, završili su na nekom
pustinjskom zemljištu, sedeći u ugašenim kolima. Pet je rekla da
su se osećali kao da su „izašli“ iz nekog događaja koga se nisu
sećali, bez ikakve ideje kada su se kola ugasila. Nisu pronašli
svoju destinaciju i najzad su odustali, vrativši se kući po
mraku.
Ali kasnije u snu
Pet se setila da je stajala van kola sa svojim prijateljem pored
sebe. Videla je talase od zlatnog svetla koji su ličili na
„lift“ i „anđele“ koji su stajali sa obe strane. Rekla je da su
bili puni poštovanja prema plavokosom čoveku koji joj je ličio
na Isusa. Njen prijatelj je vikao histerično: „Oni hoće tebe!“
Pet je odgovorila: „Ne
plaši se. Sve je u redu.“ Popela se ka plavokosom čoveku koji je
bio okružen predivnim svetlom. On joj je govorio o tome da će
postati majka i o „semenu života“. Rekao je da drži moć svog
semena u svojim rukama. Na kraju tog iskustva ispružio je ruku
ka njoj i pokazao joj seme, rekavši joj da je to za njeno dobro
i da se ne plaši.
Pet
meseci kasnije, Pet, koja je sada bila trudna, se preselila za
Floridu. Sećala se kako je rekla svom suprugu da će beba biti
dečak ali da neće preživeti. „Rodiću ga ali ga neću zadržati.“ -
rekla mu je a da nije bila u stanju da objasni kako zna te
stvari. Tokom nekoliko sledećih meseci Pet je sa svoje dvoje
dece živela u stanu u prizemlju. Jedne noći joj je izronilo u
svesti, da je upravo ušla u stan, kao da je bila napolju, mada
se nije sećala da je tamo bila. Imala je neobičan, prijatan
vibracioni osećaj i sećala se da je pomislila: „Oni su došli i
poveli me.“
Izgleda da se u
to vreme nije ništa više nije događalo. Pet je nastavila da
odlazi na kontrole koje su pokazivale da beba dobro napreduje.
Ali onda, u osmom mesecu lekar više nije mogao da ustanovi
otkucaje srca fetusa i kada je ušla u puni termin u maju beba je
rođena mrtva. Prekognicija se pokazala tačnom.
Kasnije te godine, Pet se
setila kako sedi u mirnoj sobi, okružena Sivima i čeka na nešto.
Sivi koga je smatrala svojim „prijateljem“ se pojavio na
vratima, pokazujući joj njenu bebu. Rekao joj je da ima
mogućnost da vidi bebu. „Ne“ – odgovorila je Pet – „U redu je,
dobro je. Vi ćete se brinuti o njoj bolje nego što bih ja
mogla.“ Ali tokom tog kratkog trenutka videla je majušnu bebu sa
plavim, kosim očima. Osećala je da je ta beba na neki način
sklonište za dušu deteta koje je umrlo na rođenju i rekla je da
je osećala poverenje i zahvalnost prema svom prijatelju koji joj
je pokazao da je mali dečak u stvari preživeo.
Od sećanja koja su se
vratila tokom nekoliko prethodnih godina nijedno nije podstaklo
toliko pitanja kao „ljudi čaure“ (cocoon people). „Ne mogu da se
setim kada se taj događaj odigrao.“ – rekla mi je Pet. „Jedino
čega se sećam je da sam se našla u velikoj prostoriji sa blagim,
belim svetlima i da je jedan Sivi bio tamo. Nejasno se sećam da
sam tamo videla jednog muškarca, ali ne i šta je radio.“
Deo te sobe bio je ispunjen boksovima koji su
ličili na sarkofage i u tim boksovima su bili ljudski oblici.
„Bili su živi“ – rekla je Pet – „ali neanimirani. Svuda preko
njih je bila prevučena bela, mutna materija i znala sam da ih ta
bela, mutna materija održava živim. Znala sam da su čekali da
jednom u budućnosti ožive.“
Biće je upitalo Pet: Da li želiš da vidiš
svoju?
Pet je rekla
„Da.“ i pokazali su joj telo žene u jednom od kontejnera.
„Nemojte pitati kako sam znala da je žena.“ – nastavila je –
„Prosto sam to osetila. Videla sam ponešto od ljudskog lica kroz
maglu, nos, usta, oči, definitivno ljudsko. Znala sam da je
povezano sa posetom iz 1954. jer sam se sećala da su mi rekli
kako će napraviti ’novu mene’. Osećala sam da je ta čaura bila
nova ja. Znala sam da one čekaju na oživljavanje,“ – rekla je –
„ili reanimaciju i mi svi ćemo biti u stanju da ih vidimo i da
razgovaramo sa njima na Zemlji. Verujem da će moje ’drugo telo’
primiti moju dušu kada Isus kaže da je vreme i ja ću se vratiti.
Ako budem prošla kroz sva razaranja, da bih ušla u novi svet, i
dalje će mi biti potrebno drugo telo, jer će ovo koje imam u
svakom slučaju umreti.“
Sredinom svojih četrdesetih godina Pet je imala
drugo iskustvo sa bićima i u to vreme se sećala kako je bila u
sobi osvetljenoj zlatnom svetlošću. Odveli su je do aparata u
obliku diska na čijem su vrhu bili cirkularni otvori. U svakom
otvoru je bilo vibratorno svetlo drugačije boje i rečeno joj je
da stavi svoje ruke na svetlo. Kada je to učinila, čula je
najlepši zvuk od svih koje je ikada čula. Svako svetlo je
proizvodilo drugačiji zvuk.
To je zvuk tvoje duše, rekao joj je Sivi.
Pet je shvatila da je to na
neki način povezano sa neanimiranim ljudskim telima koje su joj
pokazali, telima koji nisu imali „snagu duše“ koja bi ih
aktivirala.
Godine 1987.
Pet je imala još jedno moguće iskustvo – mnogo tipičnije za
uobičajene izveštaje o otmicama – koje je uključilo i njenog
unuka. „Da li je to bio san?“ – razmišljala je, dok mi je to
pričala. „Nemam dokaza. Bila sam u kući svoje ćerke, bila je
noć. Izgleda da sam odlebdela do sobe svog unuka. Uzela sam ga
za ruku i odlebdeli smo zajedno, nekih šest inči od poda.
Lebdeli smo kroz ulazna vrata, napolje ka putu i zaustavili se
kada se otvorena kapija zaljuljala na putu. Duž puta u šumi je
bilo deset do petnaest bića. Svi su istovremeno izašli iz šume.
Mogla sam da čujem kako moj unuk misli: Bako, mogu li da se
igram sa ovom decom?
„Odgovorila sam mu u mislima: Ne, zlato, to
su posebna deca, oni se ne igraju kao obična deca. Dolebdeli
smo ka puta do slepe ulice. Tu na kraju slepe ulice je bio brod
sa crvenim svetlima, tanjir. Bila su vrata od svetla. Lebdeli
smo uz nagib i ja sam videla svog vanzemaljskog „prijatelja“ i
od tada se ne sećam više ničega. U svakom slučaju, moj unuk i ja
smo zajedno otišli na taj put. Radije bih ga nazvala snom –
nisam sigurna“.
Pet je
imala više intenzivnih iskustava koja su se odigravala dok je
bila u stanju kontemplacije ili sna, tako da nije bila u stanju
da se uveri da li su bila „realna“. U jednom od tih snova je
videla više letećih objekata; očigledno je imala vantelesno
iskustvo; i primala je telepatsku komunikaciju.
Jedan takav događaj u
oktobru 1992. se izgleda odnosio a neka od ranijih iskustava.
„Sanjala sam da mi neko mentalno govori“ – rekla je –
„saopštavajući mi stvari. Nisam mogla da uhvatim tačne reči, ali
sam čula rečenicu: Razaranje dolazi za četiri „quarien“.
„Quarien“ nije reč koju znamo, ali sam pretpostavila da to
znači četiri dela nečega. Onda sam videla nešto što nazivam
dijagram. Osećala sam kao da dobijam nežno upozorenje o „lošim
vremenima na Zemlji“, kao da će se odigrati veoma skoro.“
Ovakva upozorenja nisu bila
data samo Pet više puta tokom njenog života, već su deo
iskustava mnogih otetih i predstavljaju jednu od
najuobičajenijih tačaka, zajedničku za veliki broj izveštaja o
ovom fenomenu.
Takvi su i
fizički belezi na telu otetih i Pet ni u tom pogledu nije
izuzetak. U leto 1993. Pet je otkrola neobičnu mustru na
unutrašnjoj strani zgloba, krug sa šest tačaka i sedmom u
centru. Takva mustra se javila u mnošzvu izveštaja iz 1991. i
1992. i verovatno nije slučajno da je većina tih slučajeva iz
Floride, gde Pet živi.
Nekoliko meseci pošto se pojavila mustra Pet je
imala iskustvo sa tim kružnim obrascem. „Sanjala sam, u sred
popodneva, 07. avgusta.“ – ispričala je – „Bio je to jedan od
onih kratkih snova, koji vas bace u krevet. Bilo je glasova u
mom snu koji su zvučali kao blagi šapat i počela sa da slušam
pažljivije.“
Rečeno je
nešto kao ’biti nevin kao dete’ i taj osećaj je prožeo čitavo
moje telo i dušu. Osećala sam se kao u stanju čiste nevinosti,
ne znajući ništa o strahu, mržnji, predrasudama... čisto, divno
stanje bivanja u ljubavi, sigurna, zaštićena i bez greha, kako
mi to nazivamo. Videla sam scenu iz svog detinjstva, iz grada u
kome sam živela. Izgledalo je kao da sam se vratila tamo. Videla
sam sebe sa otprilike jedanaest godina. U snu sam čula glas koji
mi je rekao: Ustani, dete, i pogledaj ka maglini. To te
može odvesti tamo. I u snu sam ustala i otišla da zadnjih vrata
i pogledala ka dnevnom nebu i videla najlepši mogući krug od
svetla, sa jednim svetlom u sredini koje se okretalo u zlatnim
bojama. Bilo je predivno i čula sam glas koji mi kaže da ne sada
ne mogu da odem tamo, jer sam u snu tražila da odem do magline.
Kada mi je rekao da ne mogu sada da odem, molila sam da mi
dopusti da to vidim kada sam svesna. Rekao je da hoće, ali još
uvek to nisam videla. To je bila predivna stvar po drugi put u
mom životu. Ali moj preovlađujući osećaj je bio da bih mogla
umreti da bih stigla do magline.
„Probudila sam se ošamućena, kao da sam bila na
drogama i požurila da ovo zapišem pre nego što zaboravim. Mustra
magline je bila ista kao i mustra na mojoj ruci.“
Pet je osećala da zna šta
„maglina“ znači, povezujući je sa svetlećim, kružnim oblikom
koji je prvo videla. Ali „nebulous“ je pre pridev nego imenica –
„nebula“ bi bila odgovarajući oblik – i na osnovu rečnika nema
druge definicije za ovu referencu od „nejasan, oblačan, mutan“
(cloudy), „bez oblika“ (lacking form) i „neprepoznatljiv,
neidentifikovan“ (unidentified).
Tačno dva meseca kasnije, 07. oktobra, Pet je
imala komunikaciju, dok je bila u svesnom stanju uma, kada joj
je objašnjeno šta znači „maglina“. Glas je rekao: Maglina
(nebulous) je kod; kod je razbijen. Pet je videla čitavu
maglinu, kako je prati jedna razbijena. „Mogla sam videti tvar
sličnu želatinu, kako povezuje tačke.“ – objasnila je – „Znala
sam da je maglina nešto što je bilo u našim telima kada smo
stvoreni. Kada smo stvoreni, trebalo je da imamo savršenu
maglinu. To nam je davalo lični kontakt sa Kreatorom. Kada je
maglina razbijena, usled neposlušnosti, izgubili smo lični
kontakt sa Kreatorom. Morali smo da se prilagodimo životu na
svoj sopstveni način, izgubivši pri tome svoju nevinost i
čistoću bivstvovanja u ljudskom obliku.“
Ova slika je osnažila Petino izmenjeno shvatanje
Boga i duhovnog plana. Njena iskustva sa vanzemaljskim
entitetima je na osnovu svojih svesnih sećanja doživljavala kao
veoma pozitivna. Sa strogom religijskom verom, prihvatila ih je
kao anđele.
„Tokom svojih
abdukcija“ – rekla je – „nikada nisam imala osećaj zla. U
stvari, osećala sam se u najvećoj mogućoj meri zaštićenom dok
sam bila u prisustvu tih bića. Neki ljudi mogu reći da ta bića
imaju moć da kontrolišu naša osećanja i misli tokom abdukcije,
što je verovatno tačno. Ali ja sam sklona detinjoj veri da Isus
pokušava da nas nauči i verujem da je ono što sam osećala dobro
i istinito. Zašto bi Bog pun ljubavi dopustio da mala deca budu
oteta, ako su ta bića zla i nameravaju da nam naude? Ne verujem
da bi Bog to dopustio. I pored toga“ – dodala je Pet – „ima
stvari koja ta bića rade, a koje izgledaju pogrešne i nasilne.“
Međutim, postojao je i
jedan veoma uznemiravajući događaj koji se odigrao 24. jula
1993. On nije uključivao samo vanzemaljski entitet, već izgleda
i dva čoveka u ljudskom okruženju. Rano ujutru Pet se probudila
u veoma ošamućenom stanju, osećajući se kao da je bila drogirana
i čula veoma neobičnu buku blizu sebe, koja je stvarala psss,
pssss, pssss, pssss zvuk.
Onda se setila. Dva čoveka su ušla u njenu sobu
i odnela je napolje u vozilo koje je čekalo, veliki kamion
vojnog tipa. Bila je u drogiranom stanju, gubeći se i dolazeći
svesti, kada je kamion krenuo i ravnomerno vozio nekih
četrdesetpet minuta do jednog sata. Tokom kratkih lucidnih
momenata Pet je čula kako dva muškarca tiho razgovaraju ali nije
mogla da razume razgovor. Pokušala je da progovori, ali joj je
jezik bio otežao i nepokretan. Kada je kamion skrenuo levo na
neravan teren, Pet se ponovo probudila i u tmini noći razabrala
samo deliće predela kroz prednje staklo.
Kamion je usporio i najzad se zaustavio sa
uključenim motorom. Pet je videla kroz prozor da su se parkirali
pored nekog velikog brega ili brda. Neverovatno, videla je kako
se otvaraju velika vrata i kako kamion ulazi u brdo.
Unutrašnjost je bila zamračena, ali kada je kamion stao, Pet je
videla neobično biće kako stoji kao da čeka njihov dolazak.
Gledajući ošamućeno u biće,
Pet je pomislila: Šta ta orijentalna devojka radi ovde?
I istog trenutka biće
je vratilo telepatsku poruku: Ja znam da ti se ne dopadam.
Ne, pomislila je
Pet, ne dopadaš mi se. Ne želim to ponovo da radim. Ali oni
ne mogu da me slome, jer to nisu mogli da urade ni ranije.
Kada je kamion parkirao i
kada su Pet pomogli da izađe iz visokog odeljka za putnike,
videla je da je prostor pretrpan i „prljav“, sa boksovima i
„otpadom“, nagomilanim duž jednog zida. U sredini velike sobe
stajao je bezbojan, čelični sto, koji je izgledao primereniji
ljudskom okruženju od stolova kojih se sećala sa susreta sa
vanzemaljcima i osetila se veoma nelagodno.
„Hteli su da se popnem na taj sto,“ – rekla je –
„ali ja nisam htela. Ne na taj sto.“ Ali je ipak bila na stolu,
mada se nije sećala na koji način se to dogodilo. „Orijentalna
devojka“ je kružila oko nje, prilazila i ubadala je nečim što
Pet nije videla. Ali je videla lice entiteta blizu svoga, njenu
kožu zelenkasto-sive boje. Kada je stvorenje trepnulo i njegovi
se kapci sreli u sredini, utisak je, kako je rekla Pet, bio
odbojan, podsećao je na guštera.
Sledeće čega se sećala je bilo da silazi sa
stola i pokušava da vidi šta joj to „orijentalna devojka“ radi.
Entitet je nastavio da se kreće oko Pet, izazivajući
razdražljivost, praveći neobičan psss, psss, psss zvuk.
Pokušavajući da nađe oslonac, pridržavajući se za sto, udaljila
se od entiteta, ali je on nastavio da se probija ka njoj. Pet je
bila okretnija ali i dalje nestabilna i kada je obišla sto,
bolno je udarila prstom u njega. Bacivši pogled dole na svoju
nogu, primetila je sa iznenađenjem da je pod prekriven
strugotinom. Bože, pomislila je, pa to čak i nije
pravi pod.
Nešto
svesnija, Pet je izbegavala biće koliko god je mogla, osećajući
da je sve što je radilo bila neka vrsta „torture“. Odjednom joj
se zamračilo i kada je došla svesti, u svom krevetu, još neko
vreme je čula psss, psss, psss kraj sebe.
Dva dana kasnije Pet je
primetila bledu modricu na zglobu sa crvenim tačkama ili ubodima
na njemu. I takođe je videla da joj je nokat na nožnom prstu
otečen, kao da je njime udarila u nešto tvrdo.
„Nimalo mi se nije dopala
situacija“ – rekla mi je – „i znam da nije bio prvi put da vidim
tu „orijentalnu devojku“. Takođe sam već bila i na stolu.“
Dodala je, sećajući se koliko se neprijatno osećala.
Znala je da biće
zelenkasto-sivkaste kože i očiju guštera nije ljudsko, mada su
dvojica muškaraca, kamion, putovanje i podzemni objekat po svemu
sudeći bili. „Kakva vrsta vanzemaljaca“ – pitala se – „je
povezana sa našom vladom i vojskom?“
|