Autor Dalibor Pančić

Živjeti za druge nije samo zakon dužnosti nego i zakon sreće. (Kant)

Svi mi smo živjeli više života, tako tvrdi učenje o Zakonu karme. U fizičkom svetu seljenje duše iz života u život ima za svrhu razvoj svijesti, a takav razvoj jedino može da se odvija kada se prolazi kroz iskustva različitih života. „ČOVJEK NE POSTAJE MUDRIJI ZBOG ONOGA ŠTO JE ČUO, VEĆ ZBOG ONOG ŠTO JE DOŽIVIO", kaže mudrost. Svijest započinje i najvažniji razvoj doživljava u svijetu grube materije.

Život u fizičkom svijetu nije ništa drugo do školovanje duša, koje se odvija sticanjem različitih iskustava, od najgrubljih do najsuptilnijih. Zapravo, školovanje će trajati dok svijest od nerazvijene ne postigne najviši nivo, kada postaje prosvjetljena i uzvišena. Takva svijest se postiže na kraju evolutivnog razvoja, delovanjem posebne energije nazvane „Prosvetljenje". Prosvjetljenjem ljudska svijest dostiže njoj najveće dostupno savršenstvo, kada se završava i školovanje duše u svetu čvrste materije.

Prema navodima Prirodne filozofije, da bi se postiglo Prosvjetljenje evolucijom koja spontano teče (sama od sebe), mogu da prođu i hiljade godina mnogobrojnih života. Ali, Prosvjetljenje može da se postigne i u mnogo manje proživljenih života (inkarnacija), ako se učenjem svijest uzdigne na nivo kada razum može da shvati i prihvati Prosvjetljenje. Osnovni uslov za postizanje najviše svijesti je razumevanje Zakona uzroka i posljedice i, naravno, život u skladu sa tim Zakonom.

Postizanjem Prosvjetljenja, najkraće rečeno, nastaje sasvim jasno saznanje o tome ko smo, gdje se nalazimo i kuda odlazimo, kao što se dobiju i svi drugi odgovori. Prosvjetljenjem se jasno sagledava i Božija Stvarnost, zbog čega ljudska svijest i postaje prosvetljena. Prosvjetljena svijest spoznaje i Najviši Svijet, u koji duše odlaze na kraju evolucije. Prosvjetljenje može da postigne svako ljudsko biće, a kada će se postići, zavisi samo od lične želje i truda da se takva svijest postigne.

Kako deluje Zakon karme?

Stvari koje nam se dešavaju u jednom životu, najvećim dijelom su posljedice nastale iz naših dela koja smo učinili u prethodnom životu, tvrde duhovni učitelji. Moramo da prođemo kroz iskustva dobrih i loših dijela koja smo činili, čime i stičemo nova iskustva. Zapravo, prinuđeni smo da osjetimo ista ona stanja koja smo mi drugome uzrokovali. Na taj način naša svijest se čisti, evoluira, postaje razvijenija, a onda će, stalno se razvijajući, u nekom životu postići - Prosvjetljenje. Znači, Zakon uzroka i posljedice (ili Zakon karme) primorava našu svijest da se, prolaskom kroz različita iskustva mnogih života, sve više razvija.

Ako se svijest čvrsto veže za materijalni svijet, njen razvoj se usporava i može da traje vrlo dugo, a tada podsjeća na kretanje u krugu. Takvo ponavljanje inkarnacija nazvano je „Točkom karme". Točak karme može da se vrti eonima i iz njega nije moguće izaći i osloboditi se patnje, dok se ne prihvati razvoj određenog procesa. TAJ PROCES JE RAZVOJ LJUBAVI.

Bog, Tvorac svega, svoju tvorevinu je načinio, i iznova stvara, samo iz ljubavi. Ljubav je najuzvišenija energija u kosmosu i jedino iz nje mogu da proističu i sve druge pozitivne energije: radost, sreća, mir, blaženstvo. Sve što je suprotno ljubavi jeste negativno. Zakon uzroka i posljedice je zato i postavljen - da bi svojim djelovanjem uslovio nastajanje univerzalne ljubavi - da se ljubav prihvati kao osnov i kao smisao sveukupnog postojanja.

Skretanje sa puta ljubavi donosi negativne posljedice. Sve loše što se ljudima na planeti Zemlji dešava rezultat je neprihvatanja puta ljubavi. Zato se dešavanja na Zemlji ne mogu pripisati Božijoj nezainteresovanosti za ljudski rod. Svoj put patnje (ratove, nemaštinu, bijedu, bolesti, mržnju, strahove, neizvesnost, očajanje, kao i sva druga zla) ljudi su sami izazvali. Svako uplitanje Boga u dešavanja proizašla iz ljudske slobodne volje negiralo bi postojeći Zakon uzroka i posljedice, kao i razlog postojanja samih ljudi, odnosno, takvih stvorenja koja imaju slobodu izbora između puta dobra i puta zla. Ujedno bi Božija stalna umješanost u dešavanja na Zemlji sigurno spriječila i razvoj same ljudske svesti, koja bi trebalo da svojom nezavisnom odlukom teži ljubavi.

Zakon uzroka i posledice sadrži i zakonitost prazne posude, koja može da se puni dok se ne prepuni. Dešavanja u jednom materijalnom svijetu, od početka do kraja jednog perioda, nastaju isključivo zbog uzroka i iz njih nastalih posljedica koje su stanovnici takvog svijeta uslovili.

Ljudi koji podstiču ljubav, kada zatraže pomoć, mogu uvek da računaju na pomoć Višeg Svijeta.

Tamo gde ima više ljudi sa ljubavlju, Božija pomoć je sveobuhvatnija i kolektivni napredak je brži i veći.

Gde je manje ljubavi, negativno je u zamahu i to u srazmjeri: što je manje ljubavi, to je više patnje.

Bog sigurno nije ravnodušan prema ljudskoj patnji, ali je On niti podstiče, niti sprječava. Svaki pojedinac mora sam da spozna stvarni uzrok svoje patnje, a zbir pojedinaca daje sliku jednog društva. U društvo u kome većina pripadnika ne prihvata međusobnu ljubav kao smisao života, ljudi jedni drugima izazivaju zlo i zato doživljavaju njegovu posledicu - patnju.