Mnogi Hitlerovi vojni saradnici
sanjali su iste snove i skončali od bolesti glave, prenevši
prokletstvo na potomke Zvuči neverovatno, ali većina učesnika
napada na Beograd 1941. godine, umrla sa gotovo istim
simptomima
O istorijskom puču 27. marta 1941. godine u
Beogradu, napisano je mnoštvo knjiga. Decenijama je u
pisanijama raznih autora bilo notirano da su pokretači bunta i
autori parole “Bolje rat nego pakt”, bili komunisti. Početkom
21. veka, pojavila su se svedočenja da su u puču učestvovali i
“obični ljudi”, ali i oni koji su se za “srpsku stvar” borili
pod komandom đenerala Draže Mihajlovića. “Treće oko” će se
pozabaviti manje poznatom pričom i sudbinama onih koji su na
bilo koji način učestvovali u bombardovanju Beograda i
okupaciji Srbije. Akteri ovih događaja se odavno ne nalaze
među živima, ali priče koje su kazivali prijateljima, ili
izjave zabeležene u njihovim memoarima, vezane za 27. mart i
6. april, zaslužuju pažnju.
Krivci sanjaju
isto Većina važnih učesnika napada na Jugoslaviju,
okončali su živote u teškim mukama. Svi su imali jezive bolove
u glavi i ušima(!), a pomenute tegobe počele su, kao po
komandi, 27. marta ili 6. aprila. Svi su imali i gotovo
identičan san: ulaze u Rajhskancelariju u Berlinu, na sastanak
sa Adolfom Hitlerom i, od nesnosnog bola u glavi,
prouzrokovanog zvukom koji po podu prave cipele i čizme, ne
mogu da priđu vratima kancelarije vođe Rajha. Zanimljivo je da
mnogi od njih nisu nikad ni videli Berlin, a kamoli Firerovu
kancelariju.
Oni koji su bili pozivani na konferenciju
kod Hitlera, stajali su u čekaonici, okrugloj dvorani
Rajhskancelarije. Ađutant vođe Rajha, bezglasno i pokretom
ruke, poziva prisutne da ga slede. Svi polaze za njim u hol
čija je tavanica visoka četiri metra. Iz hola idu dalje kroz
visoka vrata pored kojih, sa obe strane, stoje esesovci u
crnim uniformama. Zatim ulaze u “Dvoranu mozaika”, dugačku sto
četrdeset i šest metara, obloženu crvenkastim mermerom sa
istaknutim zlatnim nemačkim orlom, u kojoj takođe stražare
esesovci. Pod, isto mermeran, pastelne crvene boje (Hitlerovi
biografi tvrde da je on najviše voleo tu boju), ukrašen je i
prošaran zlatnim mozaikom, po čemu je glavna dvorana Hitlerove
rezidencije, Rajhskancelarija u Berlinu, i dobila ime. Nije
zastrta tepisima, ali koraci se na ovom mermeru ne čuju, niti
odzvanjaju. To će dugo dovoditi u nedoumicu svakoga ko ovde
prvi put bude kročio, naveo je u memoarima, posebno u knjizi
“Spandauer Tagebucher”, objavljenoj 1979. godine u Štutgartu,
arhitekta i ministar ratne proizvodnje Trećeg rajha, Albert
Šper.
U našoj priči, nije važan mermer, već
prokletstvo “zvuka tišine”, nesreća koja prati posredne i
neposredne aktere puča i kasnije počinjenih zločina u Beogradu
i loša sudbina njihovih potomaka.
Zla kob
Mađara Dimitrija Deme Stojai, general, mađarski
poslanik u Berlinu, čest gost Hitlera i Rajhstaga, bio je, u
stvari, Srbin Dimitrije Stojaković, rođen u Vršcu 1883.
godine. Kad su nemačke jedinice okupirale Mađarsku, postao je
i predsednik vlade. Od Hitlera je tražio dozvolu da uništi sve
što je bilo srpsko. Njegovi poslušnici su u Starom Bečeju i
Novom Sadu pobili na desetine Srba tokom 1941. godine. Kao
ratni zločinac, osuđen je na smrt i streljan 1946.
Ono
šta je sanjao, Stojai je ispričao svom prijatelju: “Vidim sebe
kod Firera u onoj dvorani. Ko zna koliko sam puta tu bio,
pogotovo kad su Jugosloveni napravili ono... Uvek sam u
cipelama, ništa se ne čuje dok hodam, a opet mi u glavi sve
odjekuje... Ne mogu da stignem do Firerove kancelarije, puca
mi u glavi, iz ušiju mi teče krv... Budim se mokar, raščupan,
krvavih noktiju... Tek posle vidim da sam sebe grebao po
glavi...”
Ovaj san je Stojai prvi put ispričao svom
kolegi iz Mađarskog parlamenta, negde pred kraj rata. Samo
nekoliko dana pre nego što će biti pogubljen, Stojai je udarao
glavom o zid svoje zatvorske ćelije i vikao: “Čujem, sve
čujem!”
GLAVOBOLJA!
Još sedmorica bitnih učesnika
napada na Jugoslaviju okončalo je svoje živote u mukama. Svi
su imali spremljene svoje memoare za objavljivanje, ali je
samo jedan od njih uspeo da ih objavi. Bio je to Valter
Šelenberg, SS-grupenfirer(general major), načelnik Odeljenja
za inostranstvo Glavnog ureda bezbednosti Rajha. Šelenberg je
bio zadužen da napravi »knjigu« svih sumnjivaca koji žive u
Srbiji a koje treba pohapsiti čim nemačke jedinice uđu u
srpsku prestonicu. Šelenbergu je po završetku rata tajno
suđeno a pojavio se i u Nirnbergu kao svedok. Umro je u Torinu
1952. godine. Imao je samo 42. godine. Oni koji su proveli
poslednje godine sa najmlađim SS generalom, tvrdili su da je
trpeo nesnosne bolove u glavi. Prokletstvu tu nije bio
kraj. Dimitrijevi direktni potomci nasledili su njegovu zlu
sudbinu. Naime, Stojaijevi ili Stojakovićevi srodnici u
Mađarskoj , Bačkoj i Sremu imaju zajedničko samo jedno: umiru
od tumora na mozgu, ili zbog povrede glave.
Priče o
prokletstvu Stojakovića objavljivane su u emigrantskim
časopisima, koji su pedesetih godina prošlog veka izlazili u
Americi i Kanadi, a u pojedinim je objavljivano njegovo
porodično stablo.
Kad su, krajem devedesetih, otpočeli
ratovi na našim prostorima, štampa u emigraciji se više nije
bavila Stojaijem, jer su pojedini njegovi potomci postali
ugledni političari, sportisti i
direktori.
Pacijent doktora
Krišova Henrih Vert, mađarski general pešadije,
rođen je 1881. godine u Titelu. Postao je folksdojčer kojeg su
po zlu upamtili žitelji Krčedina, Petrovaradina, Čente,
Đurđeva, Šajkaša... Oni koji su ga poznavali, sećaju se da mu
je omiljena zabava bila da Srbima na vratove stavlja amove i
da ih, tako zauzdane, njegovi vojnici sprovode kroz seoske
sokake. Krajem rata, Vert je odveden u sovjetsko
zarobljeništvo, gde je i umro 1946. godine.
Prema
istorijskim podacima, Vert nikad nije posetio čuvenu Firerovu
kancelariju, ali su njega “posetili” snovi koje je imao Deme
Stojai. Dok je boravio u sovjetskom zarobljeništvu, Vert se
lekarima Crvene armije požalio na bolove u glavi, tačnije, na
neko tutnjanje. Posetio ga je tridesetogodišnji lekar Valeriji
Krišov, koji je vodio evidenciju o svim svojim bolesnicima, od
kojih su većina bili zarobljeni nemački generali. Početkom
pedesetih, dr Krišov je nestao iz Sovjetskog saveza, ali je
šezdesetih godina, u Francuskoj objavljena knjiga pod naslovom
“Snovi ubica Trećeg rajha”. Po pričama čitalaca, u knjizi su
do detalja opisani snovi mnogih naci-generala i njihovih
istomišljenika. Ime autora nije napisano, ali na kraju knjige
stoji da je sve zabeležio izvesni dr V. K. koji je u
zarobljeništvu lečio generala Verta.
“Vert je imao
neverovatnu mržnju prema jugoslovenstvu i govorio je da su oni
(Srbi) krivi što je sve započelo. Kad sam ga prvi put video,
bio je potpuno zdrav, ali posle nekoliko dana, krvni pritisak
mu je porastao i počeo je da se žali na nesnosne bolove u
glavi. Krv mu je curila iz nosa. Dok sam mu merio pritisak,
pričao mi je kako je prethodne noći usnio Rajskancelariju, da
je pričao sa Hitlerom, spominjao je neki mermer i bat koraka
koji mu je odzvanjao u ušima...” Pre nego što je okončao,
Henrih Vert se pesnicama udarao po glavi, a po izjavama
stražara koji su ga čuvali, psovao je na srpskom.
Kao
i u slučaju Stojaia, prokletstvo Verta prenelo se na njegove
potomke. Do kraja 1950. godine, većina generalovih potomaka je
umrla od posledica bolova u glavi. Zbog dolaska partizanskih
jedinica, Vertovi su promenili prezime i danas žive u Titelu,
Vršcu, Novom Sadu, Starom i Novom Bečeju. Vertovi rođaci su,
kao ratni zločinci, zabeleženi u knjizi “Zločini okupatora u
Vojvodini od 1941. do 1944. godine”, na čijoj se 328. strani
nalazi spisak do 1946. godine utvrđenih ratnih zločinaca u
Vojvodini. Ova knjiga nikad nije doživela drugo izdanje
(zabranjena je).
I fudbaler sanja korake
Glez fon Horstenau, bio je direktor austrijskog
vojnog arhiva, kojeg je Hitler 1936. godine postavio u Vrhovnu
komandu na dužnost generala za specijalne potrebe, a od 12.
aprila 1941. godine nalazio se na dužnosti u Zagrebu.
Horstenau se nagledao ustaških zločina nad Srbima, posebno u
prvim danima aprilskog rata. Oni koji su ga poznavali, navode
da se Horstenau detaljno pripremao za put u tadašnju
Jugoslaviju. Hitler je cenio njegov doprinos jačanju nacizma i
zbog toga ga je i postavio za generala koji je imao direktne
kontakte sa Nezavisnom državom Hrvatskom. Zlo koje je
činio pod zastavom “svastike”, opisao je u svojim memoarima,
do osamdesetih godina skrivenih pod velom tajne. Kasnije se
saznalo da neko nije dozvoljavao objavljivanje priče čoveka iz
vrha Rajha koji je, upućen u stavove katoličke crkve, tada
obitavao u Hrvatskoj. Tako su spisi generala Horstenaua i
dalje poznati samo malom broju ljudi, a njegove konačne
beleške još uvek nisu ugledale svetlost dana.
General
Horstenau je 1946. izvršio samoubistvo, a godinu dana ranije,
svom posilnom se požalio na nesnosne bolove u glavi. Šest
meseci kasnije, bolovi su postali toliko jaki da je generalu
curila krv iz nosa. Ljudi iz njegovog okruženja kažu da je
govorio kako mu u glavi nešto neprekidno dobuje, da sanja
mermer iz Firerove kancelarije i čuje bat koraka onih koji
treba da se vide sa Hitlerom. Horstenau je svom posilnom
tvrdio da se u dvorani, čekaonici kancelarije vođe Rajha,
nikad nisu čuli odjeci koraka i da mu je potpuno nejasno kako
tako nešto može da sanja. Ni ova priča se ne završava
samoubistvom generala Horstenaua. Sredinom pedesetih godina,
njegov bliski rođak postao je aktivan fudbaler u jednom
nemačkom klubu. Imao je 22 godine i karijeru pred sobom. Na
treningu pred važnu utakmicu, koju je trebalo da odigra u
Titovoj Jugoslaviji, mlađani Horstenau se povredio: udario je
glavom o stativu. Lekari su ga brzo izneli sa terena i
pregledali. Činilo se da je sve u redu, ali samo pola sata
kasnije, generalov potomak počeo je doktorima iz kluba da
priča kako mu u glavi odjekuju čudni zvuci, da sanja neke
mermerne ploče... Umro je dva sata kasnije od “izliva krvi u
mozak”.
Inženjer preuzeo
prokletstvo Fric Klingeberg, SS-Oberfirer
(pukovnik), oficir elitne esesovske divizije “Das Rajh”, koja
je iz Rumunije napadala Jugoslaviju u aprilskom ratu, vrlo
brzo se istakao. Kao komadant Drugog bataljona motociklista,
Klingeberg je ušao u bombardovanjem uništen Beograd i već
uveče, 12. aprila, istakao je zastavu sa “svastikom” u
nebranjenoj srpskoj prestonici. Kao Hitlerov heroj, odlikovan
je Viteškim krstom, tokom rata je postao komadant 17-SS
divizije, a poginuo je u martu 1945. godine. Prema pričama
njegovih saboraca, Klingeberg je od 1941. godine, od ulaska u
Beograd, počeo da pati od nesnosnih glavobolja. Pred pogibiju,
poverio se svom zameniku da sanja kako ga Firer prima u svoju
kancelariju i nešto mu govori, ali da on ništa ne čuje zbog
zvuka koji proizvode koraci Hitlerovih ađutanata u
Rajhsckancelariji.
... U Nirnbergu, 1968. godine,
Helmut Klingeberg, rođak komandanta nekadašnje 17-SS divizije,
radio je kao građevinski inženjer. Na tek završenoj zgradi,
trebalo je da na krovu solitera postavi reklamu svoje firme,
na kojoj je, između ostalog, bilo ispisano i njegovo ime.
Nije stigao da to uradi. Dok je držao spomenuti natpis,
pao je sa osmog
sprata.
![portal](../../../img/dugmici/levi.gif)
|