Rijetko je koja droga izazvala toliko žučnih polemika i pravi rat oko svog stavljanja van zakona kao što je to MDMA, poznatiji po svojim nadimcima “Adam”, “ecstasy”, “droga ljubavi”, “X” i “XTC” (u zemljama engleskog jezičnog područja zovu ga i Dennis the Menace, Disco Biscuits, Big Brown Ones, Burgers, M 25s, Pink Scuds, Bug-eyed Billies, California Sunrise,op.a.). Korisnici ovog sintetičkog narkotika, koji svojom strukturom podsjeća i na meskalin i na amfetamin, nisu obični “narkići” koji bježe od ovog svijeta prepunog pretjeranih zahtjeva na pojedinca. Ima i takvih, ali se većina poznavatelja X-a slaže da je to u početku bila droga terapeuta intelektualaca, biznismena i spiritualnih tragača ili onih koji će to sutra biti. Sama činjenica da je “ecstasy”, 1. srpnja 1985. godine, u Americi stavljen izvan zakona nije naišla na jednodušno odobravanje, kao što bi to mogli očekivati u slučaju, recimo, heroina, kokaina ili nekih novijih halucinogenih sintetičkih proizvoda koji imaju katastrofalno djelovanje na ljudsku psihu.

Ecstasy” je droga koju u Europi i SAD možete nabaviti lako, a javna je tajna da se masovno koristi na pop koncertima (uz opće zgražanje javno je zagovara i čuveni Sting), u disco i sličnim klubovima, ali i u intimnom okružju. Nema sumnje da ovaj narkotik, kao uostalom svi slični proizvodi, može izazvati posljedice na zdravlje korisnika, barata se i podacima o smrtnim slučajevima, o čemu ćemo više govoriti kasnije. No njegova je privlačnost takva da su je uveli i u psihoterapiju. Navodno je to učinio čovjek kojeg Shulginovi u svojoj knjizi “Pihkal: Kemijska ljubavna priča” zovu Adam. “Adam” je nadimak koji su MDMA-u dali psihoterapeuti, legenda kaže u čast već spomenutog pionira uporabe X-a za arheologiju ljudske psihe.

Odmah treba upozoriti da su kratice kojima se označavaju droge izazvale malu pomutnju oko toga koja je od njih pravi “ecstasy”. Naime, postoji MDA (3,4-metilen-dioksifenilizopropilamin), kojeg još zovu amfedoksamin i ta je supstanca zapravo prvobitna “droga ljubavi”. “Ecstasy” kasnije naslijeđuje ovaj obećavajući nadimak. Zatim je tu MMDA, sintetik kilometarska kemijskog imena, kojeg je najbolje u čitanju preskočiti. Ali, zbog eventulanih čitača mazohista, evo ga: 3-metoksi-4,5-metilendioksi-fenil-izopropilamin. Konačno, tu je MDMA, pravi “ecstasy”, čije je jedno od kemijskih imena 3,4-metilen dioksimetamfetamin. Sami je spoj ulje, ali kao hidroklorid postaje kristaliničan i topiv u vodi, pa je tada uporabiv kao droga, koju neki trpaju u klasične psihodelike, što ne odgovara stvarnosti. Halucinacije nisu ono što se primarno od “ecstasy”-ja očekuje. Očekuje se kemijski inducirana ljubav.

Sam MDMA su sintetizirala dva kemičara njemačke farmaceutske tvrtke “Merck” još 1912. godine, da bi on zbog svojih čudesnih učinaka na ljudsku psihu u javnost izronio tek u srednjim sedamdesetima. Prije njega, u srednjim šezdesetima, u San Franciscu, istinskoj Meki hippy pokreta i subkulture zasnovane na drogama, sljedbenike brzo okuplja već spomenuti rođak buduće zvijezde narkomanskog neba–MDA. Zna se da je vojska MDA ispitivala kao moguće sredstvo “ispiranja mozga”. Ova droga izaziva ugodnu euforiju, potiče profinjene emocije i uskoro je veselo prigrle psihoterapeuti. Čak nekoliko ozbiljnih istraživanja pokazuje da navedeni narkotik potiče suosjećanje s osobama iz okoline i uvide u vlastite životne pogreške. Ima i nekih vrlo nezgodnih pratećih efekata, postoji sumnja da negativno utječe na mozak i 1970. godine biva zabranjen.

Koju godinu kasnije tiho na scenu stupa legendarni Adam, vjerojatno već ostarjeli hippy i terapeut, koji se palio na MDA i valjda zapao u depresiju zbog nerazumijevanja nadležnih. Dok bezvoljno sjedi u svojoj kancelariji prepunoj spisa pokrivenih centimetrom prašine i obasjanoj popodnevnim suncem, posjećuje ga stari prijatelj i nudi mu MDMA, kojeg zove “niskokaloričnim martinijem”. Kao iskusni “junky”, Adam ubrzo shvaća da se za vrijeme i nakon ovog unikatnog martinija ne osjeća odrvenjeno, a intenzitet je euforične ljubavi daleko snažniji nego kod bilo koje druge droge koja je prošetala kroz njegov istrošeni organizam. U oči se vraća stari sjaj, zahtjev za penziju završava u košu za otpatke i Adam kreće u svoj misionarski pohod Amerikom. Profesionalni terapeuti željni novotarija dočekuju ga kao mesiju i uvode drogu nazvanu po njemu u redovnu praksu. Na sprovodu sada već mitskog Adama, Shulgin je pitao njegovu blisku prijateljicu: “Koliko je onih koje je, po tvojim saznanjima, Adam uputio u kroištenje XTC-a?. Ona, nakon kraćeg razmišljanja, navodi broj od četiri tisuće osoba. Jasno je da stari hippy u zadnjim godinama svog života nije gubio vrijeme, ali psihijatri kojima su se dopali efekti X-a nisu žurili u propovijedanju ove droge, po svemu sudeći svijesni da će ona, proširi li se previše, doživjeti sudbinu LSD-a. Tako je XTC prohodao čak 60 godina nakon svog rođenja i u dvadesetak godina svog legalnog hoda sakupio golem broj obožavatelja.

Psihijatri i psiholozi došli su prije subkulturnjaka i narkića, a privuklo ih je jedno neobično svojstvo nove droge. Naime, pacijenti s emocionalnim poteškoćama i blokadama koje ih sprečavaju u otvaranju prema drugima, navodno su, u vrlo kratkom vremenu te svoje otpore rješavali. Ispovjedi su tekle glatko, a nemoć emocionalne komunikacije nestajala. “Treba naučiti dijeliti isti prostor s drugom osobom, ključ je u riječi dijeliti–tumačili su efekte profesionalci. Onaj tko uzima XTC ne ulazi u “ne-običnu” stvarnost ili “izmijenjena stanja svijesti”, odvajanje svijesti od tijela, gubljenje identiteta, ili pak dramatične doživljaje karakteristične za psihodelične supstance. Terapeuti su svoje pacijente pozivali na nesebičnost i razumijevanje da je smisao transforamcije kroz koju trebaju proći sabrana u riječima poput empatije, nježnosti, dijeljenja i životne radosti. “Tripovi”, ili bolje rečeno, seanse, uvijek su organizirane tako da uz tretiranog sudjeluje neka njemu draga ili bar ugodna osoba, a uspješnost je zahtijevala i osobitu scenografiju.

Kako uzeti “Adama”

Službeno, farmakolozi navode da XTC postaje psihoaktivan kod doza od 1-2 miligrama po kilogramu tjelesne težine. Dakle, ta je doza za čovjeka teškog osamdeset kilograma negdje između 80 i 160 mg. Terapeuti su zato prosječnu “normalnu” dozu odredili 100-150 mg., za početnike 50-150 mg. Pacijent ne smije ništa jesti barem tri do četiri sata prije seanse, a po mogućnosti taj period treba biti 10-12 sati. Alkohol ili bilo kakva druga vrsta droge strogo su zabranjeni najmanje zadnjih 24 sata prije početka tretmana XTC-om. Praksa je pokazala da je čitavu seansu dobro provesti navečer ili preko noći, s obzirom da može doći do manje osjetljivosti na svjetlost. Rasvjeta treba biti diskretna, najbolje nekoliko svijeća.

Sat prije početka seanse dobro je popiti koju tabletu kalcija, eventualno i magnezija, te pripremiti dovoljnu količinu vode koju treba piti cijelo vrijeme djelovanja droge u organizmu, a osobito nakon seanse. Neki su pri ruci držali manje količine hrane, najčešće sir i svježe voće, no to u načelu nije bilo potrebno jer se apetit u pravilu ne javlja do prestanka djelovanja “Adama”. Neki su terapeuti upozoravali da nije uputno jesti za vrijeme seanse i zbog toga što se kod nekih osoba mogu javiti smetnje s gutanjem. Obzirom da može doći do želučanih smetnji, pri ruci treba biti antacid, a zbog relativno česte pojave osjećaja vrućine ili hladnoće u tijelu, u prostoriji gdje se terapija odvijala uvijek su se nalazili ručnici koje se moglo namočiti hladnom vodom i prebrisati lice pacijenta. Ako se javio osjećaj hladnoće, tretiranog bi se umatalo u pokrivače. Sama bi se tableta “ecstasy”-ja katkada uzimala s malom količinom pive, zato da se zamaskira njena gorčina. Nervoza uoči početka djelovanja droge ublažavala bi se smirenim razgovorom s čovjekom ili grupom, ako je terapija provođena grupno.

Svakoga se upozorilo da vrhunac iskustva dolazi nakon 30-60 minuta, a to razdoblje može biti i kraće smrvi li se vrlo gorka tableta prije uzimanja.

Ljude je u terapijskom tretmanu najčešće zabrinjavalo to da bi ih droga mogla iznenadno “udariti” nekim šokantnim doživljajem ili nelagodom. Provede li se sve pod kontrolom stručnjaka, dakle terapeuta, svi su uvijek tvrdili da iskustvo dolazi polako i postupno. Ipak, nije se propuštalo upozoriti ljude da na svojoj prvoj seansi s XTC-om mogu proći kroz “emocionalnu fazu”, te će obično prvo izbiti one loše, potisnute emocije. Ti trenuci uglavnom, navodno, nisu dugi i tretirane su osobe dobivale upute da puste svaku emociju “iz sistema van”, da budu promatrači, znajući da svaki takav doživljaj na kraju mora proći i dati mjesta onome što u čovjeku razvija povezanost sa svim ostalim bićima i ljubav nezasjenjenu predrasudama–ekstazi.

Eventualni neugodni efekti poput napetosti u čeljusti, škrgutanje zubima, blagi umor, ili mučnina nastupaju nakon 5-30 minuta poslije unosa droge u tijelo, a vrhunac ili “plato” traje između jednog i dva sata. Poslije četiri sata čovjek osjeća potrebu za kretanjem, a efekti same senase potpuno se gube poslije otprilike šest sati. Sve to važi u slučaju kontrolirane seanse i, sa stanovišta farmakologije, normalne doze XTC-a.

“Plato” je karakteriziran osjećajem duboke ljubavi, želje za opraštanjem, suosjećanjem, razumijevanjem, toplinom i zahvalnošću. Čovjek postaje iskren, a iskustvo ponekad postaje doslovce ekstatično stanje euforične sreće. To je tako u idealnom slučaju. Druga strana medalje pokazuje da iskustva mogu biti vrlo dramatična, kada je terapeutu bilo potrebno mnogo znanja i uvjerljivosti da seansu privede kraju i pacijenta spasi paničnog ludila.

Drugi dan nastupa mamurluk, a kod nekih i depresija. Intenzitet je nelagode različit kod raznih osoba, a profesionalni su terapeuti u vrijeme dok su još legalno obavljali tretmane s XTC-jem smislili koktel koji uklanja, ili bar bitno smanjuje mamurluk.

On se sastoji od dvije smjese koje treba odvojeno umiješati u vodu i popiti. Prva sadrži aminokiselinu L-fenilalanin i vitamine B6 i C, a druga kolein klorid i vitamin B5.

Kao svaka druga psihoterapija i ona provođena s XTC-om bila je tijekom godina razrađena do u detalje. Imala je svoje propovjednike i protivnike. Uzmemo li u obzir da u svijetu trenutno postoji čak 100 priznatih vrsta psihoterapije, a pribrojimo li im i one “alternativne”, taj se broj, prema nekima, penje na čak 500. Mnoge od njih baziraju se na prodiranju u nesvjesno, odnosno podsvijest pacijenta gdje leže odgovori na pitanja o uzrocima njegove patnje ili neuklopivosti u okolinu, ali i demoni. Čudovišta iz podzemlja naše svijesti posjeduju savršeno oružje u borbi za očuvanje svog teritorija od uljeza. To je oružje najneugodnija poznata emocija, koja crpi energiju, paralizira i tjera čovjeka da odustane od daljnjeg kopanja po mjestima na kojima su pohranjeni svi oni neželjeni, potisnuti doživljaji. Dakako, riječ je o strahu. Odškrinemo li, bilo opuštanjem, meditacijom ili drogom vrata podzemlja previše, iz tame će izbauljati užasan strah koji će nas u tren oka natjerati da požalimo da smo se u čitavu avanturu uopće upuštali.

U jednoj optimističnoj varijanti “ecstasy” će nam omogućiti da kroz negativna iskustva naprosto proletimo, da, kako si to neki zamišljaju, istjeramo loše otiske iz podsvijesti–kao kada prdnemo u kadi, a prdac lijepo uz kičmicu prošeće iz vode van. Sve je to možda moguće za studente američkih sveučilišta šezdesetih godina i američke domaćice iz tog perioda, ali je veliko pitanje kako bi ovako, ipak radikalan, zahvat djelovao na ljude koji su prošli strahote rata, gledali umiranje svojih bližnjih i sudjelovali u teškim ratnim bitkama. Isto tako i na one, čija je podsvijest krcata slikama strahota s ekrana televizora s kojeg nisu silazile mjesecima. Nitko ne može tvrditi da nekima ta bizarna tehnika terapije ne bi čak i pomogla, ali bi je bezuvjetno trebalo obavljati u strogo kontroliranim kliničkim uvjetima.

Terapeuti koji su u SAD primjenjivali XTC, koji tek mnogo kasnije postaje rekreacijska droga, odgovorno su upozorili da ova metoda nije sasvim benigna ako čovjek boluje od nekih bolesti. Tako terapiju X-om nisu preporučali ljudima koji su patili od srčanih oboljenja i visokog tlaka, povećane štitnjače, šećerne bolesti, hipoglikemije, epilepsije, glaukoma i oslabljene funkcije jetre. U kategoriji onih koji ne bi trebali dirati u XTC su i trudnice. Pravu je privlačnost “ecstasy” zahvaljivao ugodi za koju se vjerovalo da njegove molekule bez osobitih popratnih pojava izazivaju, ali i ljubavi Amerikanaca prema svemu što je instant. Sve mora biti na brzinu, po mogućnosti odmah. To važi za već gotove, smrznute obroke, knjige bez previše stranica, novine tabloidnog tipa i sve drugo. A sve ono što se odvija u podsvijesti jest proces koji traje i u pravilu se ne da ubrzati.

Muškatni oraščići

Korijene konačne zabrane uporabe MDMA-a možemo možda potražiti i u onome što znanost zna o drvetu na kojem raste muškatni oraščić (Myristica fragrans). Hlapiva ulja iz dijelova oraščića kemijski su nalik već spominjanima MDA-u i MMDA-u, a imaju i stanovito psihoaktivno djelovanje. Naime, kemijski je iz ulja safrola koje nalazimo u spomenutom oraščiću moguće načiniti MDA. Iz miristicina, koji također nalazimo u muškatnom oraščiću, gotovo se istim postupkom dobiva MMDA. Obje se tako dobivene tvari, dakle, smatraju polusintetičkima, a prvu je od njih na sebi ispitivao Gordon Alles. Doživio je neke senzacije tipične za halucinogene droge, primjerice tzv. astralnu projekciju, izlazak svijesti iz tijela. U drevnoj indijskoj ajurvedskoj medicini, muškatni se oraščić koristi u liječenju groznice, astme i srčanih bolesti.

Indijci ga zovu i “narkotični plod” ili “made shaunda”, a poznato je da, uz halucinogene doživljaje,ova biljka izaziva jake mučnine, tromost i trovanje koje je toliko neugodno da potiskuje one ugodne efekte. Nju kao drogu koriste samo oni kojima ništa drugo nije dostupno, a očajnički trebaju nekakav psihostimulans. Zato trovanje muškatnim oraščićem srećemo u zatvorima, gdje se on konzumira bez obzira na gadne reakcije koje izaziva. Čini se da ga je u zatvoru uzimao i čuveni crnački vođa Malcolm X.

Izrazita sličnost u kemijskoj strukturi između “ecstasy”-ja i spomenutih semisintetičkih narkotika nalik prirodnim tvarima iz muškatnog oraščića, dala je nekima povoda za špekulacije da negativni učinci svih tih supstanci moraju imati nekakve veze s X-om, koji ih izaziva na suptilniji način i u duljem vremenskom razdoblju.

Možda je vješto smišljeno ime “ekstaza” također iritiralo zakonodavce koji su predviđali pravu eksploziju interesa za drogu koja obećava nešto tako spektakularno. Koliko su bili u pravu pokazuje podatak da je samo jedna kalifornijska tvrtka 1976. godine proizvela 10.000 doza X-a mjesečno, 1984. 30.000, a 1985. neposredno prije zabrane, čak 500.000 doza mjesečno! Kasnije je i sam Eisner, distributer nove droge, koji je zapravo i autor imena “ecstasy”, priznao da je ime odredio više u interesu dobre prodaje nego zbog efekata koje bi ono trebalo opisivati. “Prije bi odgovaralo ime “empathy” (empatija, suosjećajnost)”, izjavio je, “ali bi se tada među rekreativcima koji nisu imali nikakva interesa za terapijske učinke, droga prodavala daleko slabije...”.

Kada su je zabranile, službene američke državne institucije, protivno općem uvjerenju, izgleda da ipak nisu shvaćale koliko su duboki korijeni fenomena zvanog “ecstasy”. Pet godina nakon stavljanja XTC-a izvan zakona, u Texasu je provedena velika anketa među 30 tisuća srednjoškolaca starijih godišta. Pokazalo se da je čak 9,1 posto ispitanika probalo “ecstasy”. Kod studenata je utvrđeno da su korisnici uglavnom bijelci, a od onih podvrgnutih anketi čak ih je 14,7 posto probalo popularni X.

Kada su u pitanju droge poput XTC-a, onaj glavni problem vezan uz narkomaniju, ovisnost, predstavlja zanimljivu enigmu. Naime, kao i kod, recimo DMT-a, ovdje ni u kom slučaju ne možemo govoriti o supstanci za koju je dokazano da stvara kod korisnika organsku ovisnost. Kasnije ćemo se osvrnuti na kokainomane koji pokazuju neodoljivi impuls za uzimanjem velikih količina XTC-a, što je specifičan slučaj i ne može se ubrojiti u simptome organske ovisnosti o toj drogi. Spominje se psihička ovisnost, koju je zapravo najteže definirati. Svatko od nas je u određenom smislu ovisan o situacijama i osobama koje nam donose ugodu. A od X-a većina rekreativaca prije svega očekuje upravo to, pa i oni koji uzimaju, u usporedbi sa standardima, goleme doze “ecstasy”-ja, ne mogu biti svrstani u klasične ovisnike koji bez droge ne bi mogli živjeti u smislu da im njen nedostatak ugrozi život fizički, ili im onemogući normalno psihičko funkcioniranje. To ne znači da nema onih koji se neće htjeti rastati s XTC-om ni pod utjecajem jakih pritisaka, počev od novinskih napisa koji upozoravaju na opasnost od same droge do realnih prijetnji koje dolaze od državnih institucija.

Jer, nemojmo zaboraviti: XTC se nalazi na tzv. listi br. 1, dakle rame uz rame s kokainom i heroinom i bilo kakvo posjedovanje ili trgovanje ovim narkotikom u SAD je kažnjivo zatvorom. U Velikoj Britaniji XTC je stavljen izvan zakona još 1976. godine, a danas se nalazi u najvišoj, Klasi A, opasnih narkotika. Slična je situacija i u drugim zemljama, s time da su zakoni kada su u pitanju droge nešto blaži u Nizozemskoj.

Što je “ecstasy”

Postoje teorije i statistike, koje upućuju na to da se ova droga ne bi smjela istrgnuti kontroli određenih zdravstvenih institucija i da bi oni, kojima bi jednom eventualno bio dozvoljen tretman X-om, prethodno trebali zatražiti mišljenje bilo koje vrste eksperta za ljudsku psihu. Osobno mislim da se najviše o X-u može shvatiti u kontaktima s onima koji su s njime imali izravna, praktična iskustva.

Moj je prijatelj Ruben rođeni Bečlija, 42 su mu godine i pripada krugu humanističke inteligencije koja je u mladosti podržavala tezu “da nitko tko nije kao mlad bio ljevičar nije normalan”. Mladost, bar ona rana, prošla je i traganje je za smislom krenulo nekih drugim putevima. Ruben je nositelj doktorata znanosti, rastavljen je i nema djece. Pročitao je golem broj knjiga i briljantni je polemičar, uvijek okružen respektabilnim ljudima. Novac mu je glavni problem, jer vremena su takva da je pamet teško unovčiti, a on se ne želi odvojiti od određenih ideala toliko prepoznatljivih kod generacije koja je počela svojim zamahom početkom sedamdesetih. Mučen je povremenim depresijama, ali u trenucima zanosa, ponesen nekim od svojih utopističkih projekata, pokazuje zavidan elan.

Ono što je za mene bilo od posebna interesa jest činjenica da je Ruben, bez ikakva pretjerivanja, živuća enciklopedija psihodeličnih i sličnih narkotika. Ne teoretska, već praktična. On je, recimo, na sebi iskušavao: LSD, STP, DMT, CB-2, MDA, PCP, meskalin, psilocibin, lista tako ide i dalje, a na njoj je, dakako i X, odnosno “ecstasy”.

Početak priče jednostavno zvuči nevjerojatno. Kada je imao 16 godina, prvi je puta čuo za meskalin, odnosno mali meksički modrozeleni kaktus pejotl koji ga sadrži. Kultna biljka meksičkih Indijanaca, koju je baš nekako u to vrijeme u svojim sve osporavanijim knjigama opjevao Carlos Castaneda, neodoljivo je privukla klinca iz dobrostojeće bečke familije koja o onome, što se već dobrano uvuklo u generaciju kojoj je pripadao njihov sin, pojma nije imala.

I tako je mali Ruben jednom odšetao do velikog botaničkog vrta koji je raspolagao jednom od većih zbirki kaktusa u Austriji. Kada je tamošnjim botaničarima, čije je vrijeme protjecalo u potpunom miru i tišini, rekao da ga gotovo opsesivno zanimaju kaktusi, oni su se umalo raspametili od sreće. Ruben je imao dovoljno strpljenja učiti o svim onim dosadnim i nezanimljivim kaktusima, jer je znao da će prije ili kasnije netko uprijeti prstom u onaj pravi, modrozeleni, neugledni, s deset krišaka. Postupno su ga naučili kako kaktuse treba uzgajati kod kuće, a njegovi roditelji su ponosno susjedima ukazivali na budućeg genija za bodljikave biljčice. Dobro opremljeni podrumski laboratorij dobio je dugo očekivana, a uskoro i ekskluzivna gosta–kaktus pejotl. Da mali Meksikanac ne bi bio usamljen, Ruben mu je proizveo poveći broj rođaka, njih par stotina ! Tata i mama nisu vidjeli da su svi kaktusi jednaki, valjda zato što je podrum uvijek bio u polumraku. Nisu primjetili ni to da je mali Ruben redovito drogiran. Kako je to lijepo opisano u brojnim ilegalnim publikacijama, Ruben je gutao dobro sažvakane kriške (“mescal buttons”) pejotla, obilno to zalijevao vodom, propisno je pobljuvao i krenuo u školu ! Putem su, doduše, nastupile stanovite komplikacije, jer se moj prijatelj gotovo svaki puta u tramvaju upišao u gaće. To ga nije previše smetalo. Naime, tramvaj je do škole vozio dosta dugo, pa bi se poklonik kultnog kaktusa do dolaska u školu najčešće posušio. Kada se sjeća tih bizarnih trenutaka, još mu danas ne ide u glavu kako nisu u školi makar namirisali da s njime nešto nije u redu. O tome da je halucinirao i ponekad davao čudne izjave da i ne govorimo.

Začudo, bio je izvanredan učenik i njegova stanja između birokratske, srednjeeuropske stvarnosti i obojenog filma koji ju je povremeno prekrivao nisu presudno utjecala na njegove intelektualne sposobnosti. Pri tome treba napomenuti da je eksperiment trajao oko godinu i pol. U tom je razoblju Ruben popapao neutvrđenu količinu pejotla i tako započeo dugačak period istraživanja utjecaja narkotika na vlastitu svijest, bez da je to bilo tko iz okoline primijetio. Meskalinske vizije i danas smatra “mističnima”, misli da su duboko ugrađene u civilizaciju iz koje pejotl dolazi i kao takve zaista predstavljaju neku vrstu prastare, ali sistematizirane religije. Slijedila su iskustva s LSD-om, kojeg je doživljavao kao “dobrog za psihoterapiju”, CB-2, koji ima “nešto opasno u sebi, jer pod njime čovjek vidi cjelokupno funkcioniranje ljudskog uma, ali lišenog emocija, što može izazvati gadnu depresiju...”. Magična je gljiva, Psilocybe mexicana, zabavna, halucinacije su uvijek vezane uz južnoameričku koreografiju, čovjek misli da razgovara s “onima s druge strane”, priča mi Ruben dok uvlači dim iz cigarete, zagledan kroz veliki prozor jedne bečke kavane nekamo u daljinu.

Dolazimo i do X-a, za koji je Ruben oduvijek pokazivao stanovito oduševljenje, ali ja inzistiram na tome da ništa nije tako idealno kako izgleda. Ne možemo zaobići činjenicu da je u posljednje vrijeme, uglavnom u Engleskoj i SAD, zabilježeno petnaestak smrti izazvanih uporabom relativno normalnih doza “ecstasy”-ja. Tu je i slučaj jedne 18-godišnje Engleskinje, koja je iznenada umrla nakon što je prvi puta u životu uzela jednu jedinu tabletu “Adama”. X može i ubiti, primjećujem. Ruben se slaže samnom. Nijednu drogu ne treba uzimati olako. “Znaš, ljudi odlaze u vruće noćne klubove, kljukaju se MDMA-om, ne unose u organizam dovoljno tekućine, kalcija i magnezija i medicinski je, koliko ja znam, objašnjivo kako može doći i do smrtnog ishoda. Osim toga, ima nešto što shvatiš kada “ecstasy” uzimaš neko vrijeme. Postoji nekakav plato, neka granica kada osjetiš da ti je dosta, da si uzeo dosta X-a. Neki tada pauziraju, ali ima ih poprilično koji odustaju sasvim. Kao da je nastupilo neko zasićenje i čovjek je svoju dozu za ovaj život progutao. Možda ima onih koji progutaju dozu viška, odu samo jedan mali korak naprijed previše i to plate glavom...”.

Rubenova se razmišljanja poklapaju s nekim anketama provedenim nedavno. Otkad je XTC stavljen izvan zakona, njegovi su se potrošači podijelili na one koji tvrde da ipak mora postojati medicinski razlog zašto vlade zapadnih zemalja ovu drogu nježne reputacije stavljaju rame uz rame s, recimo, heroinom, i one koji ne mare za sva upozorenja, vjerujući da je ova droga u osnovi bezopasna. Samom kriminalizacijom “ecstasy”-ja otvorena su vrata podzemlju, pa umjesto čiste droge proizvedene u profesionalnim laboratorijima postupno na crno tržište stiže roba sintetizirana u improviziranim, ilegalnim pogonima. Usprkos općem uvjerenju da će takvi produkti biti nečisti i daleko opasniji od visokokvalitetnog XTC-a, testovi koje je s “uličnim XTC-om” provela kompanija PharmChem Laboratories tijekom kasnijih osamdesetih pokazali su da u kvaliteti ove droge ispadanjem iz igre legalnih farmaceutskih tvrtki nije praktično došlo do nikakvih promjena. To, naravno, samu drogu ne čini manje opasnom. Ima onih koji se žale na smanjeni intenzitet iskustava s uličnom drogom, ali izgleda da objašnjenje za to treba tražiti u tome da se na zapadnoameričkom i europskom tržištu javila poveća količina lažnih tableta i kapsula “ecstasy”-ja razrijeđenog nekim blažim stimulativom ili jednostavno zamijenjenih nekom drugom supstancom. Ima i, pogotovo u sredinama koje predstavljaju “nova tržišta”, opasnih zloupotreba, jer se zbog veće zarade X razblažava svakojakim dodacima. U sastavu nekih “uličnih” tableta X-a otkrivene su i tvari poput kiseline za baterije i sredstva protiv crijevnih nametnika !

Sve ukazuje na to da samo stavljanje “Adama” izvan zakona nije imalo presudni utjecaj na broj korisnika ove droge kojoj zapravo neprekidno raste popularnost.

Međutim, više je studija na životinjama pokazalo da nešto veće količine MDMA-a mogu izazvati degeneraciju živčanih završetaka u nekim dijelovima mozga. Oni koji su to tvrdili, poput Ricaurtea, Schmidta i drugih, još uvijek nemaju precizan odgovor na pitanje kakve su posljedice takve degeneracije u čovjeka. Na tim eventualno oštećenim mjestima izgleda da nastaje povećana količina neurohormona serotonina, a u najnovije vrijeme ima špekulacija da je patološka agresija vezana uz višak istog u mozgu. Veza s XTC-om ipak nije dokazana. Oni koji ne odustaju u obrani “droge ljubavi” ne priznaju ispitivanja obavljena na laboratorijskim životinjama, jer se radi o psihodeličnim supstancama čije djelovanje ne može shvatiti niti zec, niti štakor. Delikatne emocije koje izaziva X može vrednovati samo ljudsko biće i zagovornici se ove droge ne libe tvrditi da “... bez obzira i na moguće štetno djelovanje nakon dulje uporabe, XTC daje toliko da je vrijedan i takva rizika...”. Opasan način razmišljanja ako imamo u vidu da broj smrtnih slučajeva stalno raste !

Odvjetnici ekstaze izazvane drogom ista imena nerijetko skreću pažnju na nezainteresiranost državnih institucija za iste negativne efekte na životinjama koje su proizvela neka sredstva za mršljavljenje koja se, međutim, prodaju i dalje, a ističu i navode neurofiziologa koji su godinama pratili što se događa s nekim osobama koje “ecstasy” uzimaju i desetak godina. Navodno one ne pokazuju bitne poremećaje u fizičkoj i mentalnoj sferi. No, ni ovaj entuzijazam nije teško ohladiti, uzme li se poneka izjava od korisnika čije se iskustvo zapravo savršeno uklapa u Rubenova razmišljanja o tome da bi nekome tko to na vrijeme ne osjeti žičice lako mogle pregorjeti.

Dobar je primjer za to 35-godišnji muškarac čiju priču citiraju u svojoj knjizi Beck i Rosenbaumova. Tip je uzimao XTC deseti puta. Prvih devet iskustava nije mogao dovoljno nahvaliti, ali mu je deseto prisjelo do te mjere da na ovu vrstu ekstaze više ni ne pomišlja. Naime, prije uzimanja i za vrijeme samog djelovanja droge nije primjetio ništa neobično. Nakon što je droga napustila organizam nije nastupila laka depresija, što je relativno uobičajena pojava, već njen teži oblik, pa je čovjek osjetio totalnu smušenost, žestoku potištenost i imao je neodoljivi osjećaj da je nešto unutar njegova mozga nepovratno sprženo. Njegova je depresija prešla u kronični oblik i on se, uvjeren da nešto fiziološki nije u redu s njegovim mozgom, oporavljao čitavih devet mjeseci.

Da bi shvatili ovaj rašomon oko MDMA-a, moramo shvatiti što je to “teorija zavjere”, za kojom i u novije vrijeme često posežu oni koji žele pokazati da je nemoguće trasirati medijska izvješća o lošem djelovanju neke droge do njihova izvora. Time se želi reći da je u pitanju orkestrirana kampanja začinjena svijesnim dezinformacijama, kako bi se opravdala neka restriktivna zakonska regulativa glede nečeg popularnog, u ovom slučaju droge. Ali, ne samo u ovom slučaju.

Peter Stafford još 1977. godine pokušava dokazati da nije bilo nikakva medicinska razloga za zabranu LSD-a ! Kako tvrdi ovaj hippy i obožavatelj oca psihodeličnog pokreta u SAD, Tima Learya, LSD je stavljen izvan zakona nakon pomne medijske pripreme, što ću detaljnije pojasniti u poglavlju o LSD-u. Jasno je da on aludira na namještaljku koja je za nečiji račun iz igre izbacila čitav “psihodelični pokret”, što još od svojih početaka nije skrivao stanovite političke ambicije.

Argumenti oduševljenih poklonika legalizacije pojedinih droga u pravilu izazivaju sumnju i osjećaj da iza njihovih pažljivo selektiranih navoda stoje daleko manje plemeniti interesi od deklariranih. Staffordov je dosta tanki pokušaj zanimljiv, pogotovo u svjetlu kasnijih spoznaja da je CIA testirala LSD na tisućama ljudi bez njihova znanja. Teza o zavjeri kao isključivom razlogu kriminalizacije LSD-a gubi na uvjerljivosti čitamo li posljednja djela čovjeka koji je LSD na ljudima testirao još prije 1968. godine, kada je iz rodnog Praga prebjegao sa suprugom u Ameriku. Riječ je o Stanislavu Grofu, koji je dugo zagovarao LSD kao izvanredno psihoterapijsko sredstvo, da bi ga postupno napuštao i zamijenio osobitim načinom intenzivna disanja. Danas on u jednoj opširnoj studiji opisuje niz vrlo negativnih efekata koje LSD sigurno može izazvati.

Film nalik onome LSD-a danas se pojavljuje s “ecstasy”-jem, s time da ulogu Stafforda preuzimaju Jerome Beck i Marsha Rosenbaum. Među studentima američkih sveučilišta, od zapadne do istočne obale, proširila se priča o vrlo opasnom defektu koji X može izazvati na kičmenoj moždini. Po nekima, ova droga “isušuje” leđnu moždinu, a drugi su uvjereni da izaziva meningitis. Među studentima je proširena i fama da “Adam” razara emocije, čovjeka pretvara u pravog zombija, čak se mogu čuti naklapanja da “izaziva uništenje corpus callosuma u mozgu”, te parkinsonizam. Spomenuti su autori ljuti, jer, kako tumače, za sve to nema opipljivih dokaza, a nitko od onih koji sve te priče raspredaju ne može navesti njihov izvor. Konfuzija vlada i u pogledu smrtonosne doze “ecstasy”-ja. Dok neki čak navode da “nije poznata letalna doza XTC-a”, što se često potkrepljuje nedokazanom anedgotom o “... djevojci iz Kalifornije koja je odjednom uzela 8 grama (!?) XTC-a i preživjela...”, drugi vrlo ozbiljno upozoravaju da čovjek može umrijeti već od doze koja je dvostruka od one “normalne”. Ako znamo da su neki umrli od te tzv. “normalne” doze, nije teško prihvatiti mogućnost da su u smrtnoj opasnosti i oni koji uzimaju dvostruku porciju ljubavi u prahu.

Ruben je prestao uzimati droge pred nekoliko godina. Tu i tamo zapali “joint”, a i primjećujem da za “ecstasy” nekako više ne pokazuje onaj mladenački polet s kojim je u podrumu uzgajao pejotl. Interesantno je da, kada znate dovoljno o istraživanjima koja su provedena među konzumentima “ecstasy”-ja, možete neke njihove zaključke prepoznati u osobi koja je u igri toliko vremena da se na njoj mogu manifestirati očekivani trendovi. Ruben tako zna iz svog, kao i iz iskustva svojih prijatelja, da ugodni efekti “ecstasy”-ja više s vremenom ne impresioniraju kao u početku. Neke zbog toga što jednostavno dolazi do navikavanja na iskustvo koje time automatski postaje manje atraktivno, a druge zato što misle da su kroz stanovitu emocionalnu transformaciju od droge primili poruku koja im je bila potrebna. Takvi ljudi načešće osjećaju da bi svako daljnje forsiranje moglo donijeti neprilike. Radi li se o obrazovanijim ljudima oni će obično uporabiti izraz “integriranje iskustva” u svakodnevni život. Laički rečeno, čovjeku je X pomogao kako bi posložio daske u svojoj glavi, a daljnje napinjanje hirovite molekule moglo bi te daske ponovno razbacati. Ovisno o tipu osobe, taj konačni rastanak s “ecstasy”-jem može biti tumačen činjenicom da “... droga daje duhovna iskustva do jednog nivoa, nakon čega treba ići dalje bez takvih pomagala...”, ili time da je onaj proces koji je trebalo završiti priveden svome kraju. Uglavnom to spontano odustajanje od uzimanja droge svi smatraju nekom vrstom duhovna koraka naprijed.

Nerijetko je razlog ostavljanja “Adama” prozaičnije prirode. Svi oni koji ovu drogu poznaju, svijesni su da postoje situacije kada uzeta doza uopće ne djeluje. Ruben je to nazvao “praznom bombom”. To se, prema njemu, događa na otprilike 10 posto seansi. No, postoji i nešto drugo. Ima onih koji s vremenom počinju pod djelovanjem “ecstasy”-ja osjećati sve slabije efekte i “vrhunci” koji su nekada dosizali drogirajući se X-om pomalo postaju sve niži. Time splasne i entuzijazam. Magija popušta, pa postupno konzument odustaje ili potraži nešto jače. Ne treba posebno naglašavati da upravo ova točka u životu onoga koji eksperimentira s jednom relativno manje opasnom drogom može predstavljati prekretnicu na kojoj će “nešto jače” postati morfij, heroin ili kokain. Dakako, nitko ne može tvrditi za koga će to tako ispasti, jer će sve zasigurno ovisiti o okolini u kojoj se čovjek nalazi, njegovu psihičku stanju i životnoj situaciji. Trenuci depresije koji mogu biti vrlo neugodni, spojeni sa šansom da se oni ubiju u par sekundi mogu biti presudni, čega su svijesni i oni koji su “ecstasy” stavili izvan zakona. Vjerojatno svi oni koji odlučuju o tome kako će tretirati neki farmaceutski proizvod potencijalna psihotropna djelovanja, uvijek imaju na umu put koji bi potrošača mogao odvesti do onih najtežih droga, koje predstavljaju sve veći problem modernog svijeta.

Neugodni učinci

Dok neki opisuju neugodno stezanje u vilici i bolove u udovima i kralježnici, drugi vjeruju da “ecstasy” potresa cijeli organizam, do te mjere da nije pogodan za ljude koji su prošli određenu dob. To potvrđuju i mnogi korisnici “ecstasy”-ja kao rekreacijske droge. Nakon vikenda s ovim sintetičkim prijateljem, oni osjećaju da mamurluk traje predugo, da poprima sve neugodnije oblike pa odustaju od daljnjeg uzimanja droge. Katkada karakteristični mamurluk ne traje samo prvi dan nakon noći provedene pod djelovanjem “ecstasy”-ja, već se proteže kroz cijeli tjedan. I stezanje u vilici može zapravo biti jaka bol uslijed snažna škripanja zubima za vrijeme djelovanja droge.

Ruben vidi stanovitu sličnost između naknadnih učinaka “ecstasy”-ja i mamurluka izazvana žestokim pijanstvom. Dakako, često je razlika u intenzitetu, a ima i nekih zanimljivih situacija kada oni koji inače puše i piju alkohol, pod utjecajem X-a gube želju za tom vrstom stimulacije. Oni koji za vrijeme samog uzimanja X-a popuše mnogo cigareta i piju alkohol, a nerijetko puše i marihuanu, uglavnom opisuju vrlo neugodne posljedice ovakva kombinirana trovanja. Ruben ne pije, ali puši mnogo. Priznaje da je nekada eksperimentirao tako da je uz X uzimao i neke druge droge, no čini se da je živčani sustav pretrpan kemikalijama koje snažno uzdrmavaju svijest slabo reagirao na svojevoljno poigravanje mog prijatelja s vlastitim neuronima. Priznao mi je da “... su droge bile stepenica u razvoju...”, a “ecstasy” jedna od ugodnijih epizoda u traganju koje je još daleko od svog kraja. Uz svo veličanje “ecstasy”-ja kao droge izuzetnih svojstava, koje često mogu čuti od još uvijek nedovoljno iskusnih pripadnika mlađe generacije, iz prijateljevanja s ovim čovjekom golema znanja i iskustva s X-om shvatio sam da mu droga nije donijela ni sreću, ni rješenje životnih dilema, ni duhovnu spoznaju.

Pristup onima koji su zaorali svojim mozgom u potrazi za ljubavi i pri tome prekršili zakone koje je stvorilo ljudsko društvo iz praktičnih, a ne uvijek humanih razloga, trebao bi se iz korijena mijenjati. To bi u znatnoj mjeri omogućilo komunikaciju s onima koji su u igru ušli s motivom što ni u jednom pogledu nije kriminalan. Često sama komunikacija može dati upravo ono što se očekuje od droge.

No, vratimo se onim lošim učincima “ecstasy”-ja, droge za koju iz iskustva mogu reći da je u vrlo kratkom vremenu dosegla status kultne, prestižući u tome i one koje su to doista i bile već tisućljećima. Ne samo početnici, već katkada i iskusniji korisnici XTC-a mogu iskusiti vrlo jak, čak panični strah. Taj strah može nastupiti za vrijeme početnog “vala”, koji najavljuje prvi stadij djelovanja droge. Ta je faza popraćena i mučninom, pa to kod korisnika paniku može povećati do te mjere da ona postane nekontrolirana i popraćena jakim znojenjem i teškoćama u disanju. Onaj koji se eventualno nalazi uz čovjeka koji proživljava ovakvu krizu može biti od velike pomoći, jer ga može smiriti već sugestijom da se radi o bezopasnom i prolaznom fenomenu. Panika, međutim, ne mora nužno biti rezultat navale narkotika u organizmu. Ona može imati dublje korijene, jer je kod nekih ljudi rezultat oslobađanja duboko potisnutih kompleksa i nesvjesnih sadržaja. Riješiti se tog straha neće uvijek biti lako, može se raditi o bitci za psihičku stabilnost na dulju stazu.

Postoji i kategorija korisnika koja kroz inicijalna neugodna iskustva, poput mučnine, doživljava blokadu koja je sprečava u doživljavanju prave ekstaze koja se očekuje od ove droge. Takve osobe razviju odbojnost prema drogi koja ih na kraju natjera na odustajanje od uzimanja “ecstasy”-ja.

Simptomi koje sam naveo malo prije možda su neka vrsta crvene lampice koja se pali kako bi signalizirala da tijelo ne želi narkotik, ali to upozorenje lako može proći nezamijećeno u uvjetima ekstremne buke i vrućine u disco klubovima i sličnim mjestima. Pregrijavanje organizma nadalje dovodi do dehidracije, koja je jedna od tipičnih pojava koje prate uzimanje “ecstasy”-ja. Neki vjeruju da se svime time može objasniti rastući broj smrtnih slučajeva kod poklonika ove droge. Prema Henryu, smrt nastupa uslijed toplinskog udara. Dolazi do gubljenja vode iz organizma, njegova pregrijavanja uslijed plesa u prevrućoj prostoriji, a zatim može nastupiti masivno unutarnje krvarenje.

Neki pak statistikama pokušavaju umanjiti opasnost od X-a, koji je, kako kažu, u vrlo širokoj primjeni, a u Americi je zabilježeno da je od onih primljenih u hitnu pomoć zbog droge, svega 0,03 posto koji tamo dospiju zbog “ecstasy”-ja. Jedno istraživanje provedeno 1992. godine pokazalo je da od “ecstasy”-ja umiru neke mlađe i zdrave osobe, međutim, kako navode autori, moguće je da se radi o onima koji boluju od još neotkrivenih srčanih oboljenja.

Ima tu i drugih faktora. Tisuće i tisuće redovnih korisnika “droge ljubavi” registrirani su ovisnici, ali o drugim narkoticima. Smrt koja nastupi kod čovjeka u čijem su organizmu ustanovljeni tragovi XTC-a može biti rezultat kombiniranog djelovanja većih količina različitih droga, od kojih je “ecstasy” samo jedna od njih. Fatalni ishod u iste osobe može nastupiti i kao posljedica unošenja neke druge droge, dok pri tome pronađeni X za to nije odgovoran. Zvuči utješno, bar kada je u pitanju XTC. Problem je u tome da još uvijek ima mnogo onih koji su nepokolebljivi u stavu da je “ecstasy” ipak podmukla i opasna droga koja može i u niskim dozama izazvati smrt mlađe i fizički zdrave osobe.

Među negativnim učincima droge koja ubrzano nadire prema samom vrhu popularnosti među mlađarijom često se ističu problemi s imunološkim sustavom. Javljaju se, prije svega, kod korisnika s duljim stažom. Kao posljedica seanse s X-om nakon nekoliko dana izbijaju bolesti poput upale grla, gripe, prehlade i, što još nitko nije uspio razjasniti, infekcije mokraćnih puteva. Ove su tvrdnje dobro potkožene dokazima, a jedan je psihijatar, koji je i sam prošao kroz višegodišnju uporabu ove droge, razvio teoriju da se to događa zbog toga “... što konzumenti MDMA-a ne daju dovoljno vremena tijelu da se oporavi između dvije seanse...”. To se poklapa s Rubenovim opisima osjećaja potpune iscrpljenosti nakon seansi s “ecstasy”-jem, pogotovo u slučajevima kada nije uzimao samo jednu dozu droge, već je, kada je intenzitet iskustava počeo padati, dodao još jednu i tako seansu, odnosno njen vrhunac, rastegnuo. Evidentno je da ovaj narkotik predstavlja stres za tijelo korisnika, pa privremeni pad imuniteta ne iznenađuje. Andrew Weil, štoviše, još u počecima interesa za XTC, 1976. godine, upozorava da je isti osobito neugodan za žene kod kojih postoji neki oblik latentne bolesti urinarno-genitalnog trakta. I jednokratno uzimanje droge može bolest aktivirati.

Najčešći kronični psihološki problem koji se javlja kao posljedica djelovanja XTC-a jest depresija. Prijelaz iz stanja eurofične ljubavi u standardno stanje svijesti u neku je ruku nalik izlasku iz kade s toplom vodom u ledeni hodnik. Depresija u svom kroničnom obliku ima različite manifestacije, a zajedničko im je to da su izrazito neugodne. Čovjek se može osjetiti užasno usamljenim i izgubljenim u svijetu za koji mu se čini da ga uopće ne zamjećuje. Može zapasti i u stanja na granici halucinacije i povjerovati da je soba u kojoj sjedi ispunjena neprijateljski nastrojenim, nevidljivim duhovima.

Nerijetko se javlja konfuzija u mislima, što dovodi do straha od gubljenja razuma ili osjećaja da život nema pravog smisla. Čovjek postaje plačljiv, a rijeđe se javljaju samoubilačke misli. Može se, kod nekih, zabilježiti emocionalna neuravnoteženost, no to je teško pripisati isključivo neurotoksičnosti droge, jer ima podosta onih koji su neuravnoteženi i bez uzimanja bilo kakvih sličnih sredstava. X po nekima, kao što smo napomenuli već ranije, može izazvati stanja kroničnih strahova, a kao najgora mogućnost, koja je, nažalost, i zabilježena kod više korisnika XTC-a, svakako je paranoidna psihoza. Ako je i samo okidač za psihozu koja je u svijesti oboljeloga čučala od ranije, XTC nije manje opasan. Roditelji i okolina potrošača X-a često u tim periodima neposredno nakon djelovanja droge, kada su zamjetni i spominjani simptomi, otkrivaju da žive s korisnikom jednog narkotika koji po svojoj opakosti svakako nije usporediv s kokainom ili heroinom, ali je ipak droga. A droga uvijek može neugodno iznenaditi.

Iznenađenja su osobito česta kada se radi o zlouporabi droge. Jest da je već samo uzimanje droge, gledano prihvaćenim društvenim normama, zlouporaba, ali postoji i stupanj više od toga, a to je pokušaj intenziviranja ugodnog dijela iskustva povećavanjem uzete doze narkotičnog sredstva. Barem je trećina iskusnijih korisnika isprobala MDMA u količini koja nadilazi standardnu od 100-150 miligrama. Većina izjavljuje da je traženo iskustvo došlo brže i na daleko neugodniji način, dok se intenzitet nije bitno povećao. I neki su terapeuti htjeli proniknuti dublje u psihu svojih pacijenata, pa su to željeli isprovocirati povećanim dozama XTC-a, dok se on još koristio kao legalno pomagalo u psihoterapiji. Ovdje, dakako govorimo o dozi koja se unosi odjednom, a ne naknadnom pokušaju da se novom količinom droge održi postignuti “plato”.

Neki su pacijenti kod ovakvih neodgovornih izleta svojih terapeuta zapadali i u neugodna delirantna i halucinantna stanja, a vjerojatno se događalo i ono što psihoanalitičari doživljavaju koriste li se “narkohipnozom”. Primjenjuju se narkotici ultrakratkog djelovanja, a ispitanik u nekoliko minuta iznosi sadržaje iz najdubljih slojeva svoje svijesti ne bi li time pomogao analitičaru da prodre do samog korijena njegova problema. Početno oduševljenje ovom metodom splasnulo je kada se ispostavilo da se radi o teško povezivoj masi slika i podataka koju osoba nekontrolirano iznosi u kratkom vremenskom periodu. Analizirani sadržaji u najvećem broju slučajeva nisu pružili očekivani uvid u fine mehanizme svijesti pacijenta.

Opisani su i neobični fizički fenomeni koji su isprovocirani povećanim dozama droge. Neki su više sati patili od paralize nekog uda, dok su drugi bili bezvoljni i nisu se željeli kretati. Gotovo u svim slučajevima jačih doza XTC-a uočena je slaba koordinacija udova i neobično, brzo micanje zjenica poznato pod nazivom nystagmus. Među uobičajene smetnje spada i jaka glavobolja, a može se javiti bezrazložna agresivnost koju je teško obuzdavati. Oni koji u luđačkoj želji za jačim podražajem uzimaju drogu više dana uzastopno, plaćaju tu ludoriju osjećajem da su “pregorjeli” i savladava ih jak umor. S druge strane, zabilježeni su slučajevi onih koji su X uzeli nekoliko stotina puta u svega par godina, a da, po njihovim izjavama, nisu zamjetili nikakve teže popratne pojave. Kao i kod drugih droga i alkohola, reakcije na XTC su individualne.

Filozofija XTC-a

Ova je droga vezana uz čitavu jednu subkulturu i kao takva može biti od stanovitog značaja za ono što korisnik doživljava. X traži društvo, preferira okruženje istomišljenika i nerijetko daje ono što se od njega zapravo očekuje. Radi li se o labilnijoj osobi, cijena može biti visoka. Pod ovim “nerijetko daje ono što se od njega zapravo očekuje” aludira se na sugestiju, preduvjerenje korisnika, koje, po nekima, diktira sadržaj i emocionalno obojenje iskustva. Neki se tom mišljenju suprotstavljaju tumačeći da X djeluje na dio mozga koji je, prije svega, odgovoran za emocije, možda sasvim određeni tip emocija, no, usprkos brojnim studijama, nepobitnog dokaza za ovu tvrdnju za sada još nema.

Zanimljiv je odnos nekih redovitih potrošača kokaina, dakle ovisnika o ovoj izuzetno jakoj drogi, prema MDMA-u. Poznato je da ovisnici o “teškim drogama” obično uzimaju sve što im dođe pod ruku i miješaju različite vrste narkotika. Kod nekih je kokainomana uočeno da su smanjili tjedne doze ovog narkotika i nadomjestili ih “ecstasy”-jem, ali u pravilu s njegovim vrlo velikim dozama. Općenito, izgleda da ovisnici o kokainu, kada dođu u posjed XTC-a, naprosto ne mogu odoljeti uzeti čitavu zalihu u jednoj večeri. Jedan student, višegodišnji konzument kokaina, tako opisuje kako je čvrsto odlučio uzeti određenu količinu “ecstasy”-ja, dovoljnu za seansu, ali to nije umirilo njegovu neutaživu žeđ za drogom i on je pomalo, u samo jednoj večeri, uzeo količinu od pola grama XTC-a. Nedvojbeno su narkomani koji uzimaju teže droge ljudi čiji organizam s vremenom gubi osjećaj za normalno doziranje, kreću se u sredinama poput noćnih klubova i ne ustručavaju se u tijelo unijeti abnormalno velike količine “ecstasy”-ja.

Neki od studenata koji za vrijeme studija uzimaju povelike količine MDMA-a katkada, nakon razlaza sa starim društvom, nalaze unosne i odgovorne poslove i drogu stavljaju u drugi plan. Drugi, nakon čestih produljenih seansi, ne žele povratak u “normalno” stanje svijesti, koje znači i prihvaćanje svakodnevnih životnih odgovornosti. Obzirom da je molekula MDMA dijelom nalik i na amfetamin, ta snažna stimulacija odgovara određenom tipu ljudi. Zakvače li se na onog puno jačeg brata, kokain, izgledi da započnu redovitim i urednim životom naglo padaju.

Kontroverza je riječ koja opisuje ono što neki poznavatelji narkomanskog svijeta zovu “LSD-om osamdesetih”, a karakteristično je mišljenje koje je o X-u psihofarmakolog dr. Ron Siegel 1985. godine iznio na zahtjev DEA (Drug Enforcement Agency). On na bazi svojih zapažanja zaključuje da većina korisnika “ecstasy”-ja to prije svega čini iz “eksperimentalnih” razloga, dakle iz želje za novim i nepoznatim iskustvima i saznanjima. Ta grupa, u prosjeku drogu uzme desetak puta tijekom cijelog života, dok oni koji je uzimaju iz društvenih ili rekreacijskih pobuda to čine u prosjeku jednom do četiri puta mjesečno. Očito dr. Siegel ovaj narkotik ne smatra osobito opasnim, ne upuštajući se u one neugodne špekulacije o tome može li XTC nekog slabije psihičke konstitucije postupno navesti na neku od jačih droga i time mu upropastiti život. Ovakav benevolentan, gotovo prijateljski stav prema “ecstasy”-ju podržava priličan broj američkih intelektualaca, jer se u ovakvim diskusijama obično polazi od ljudskih sloboda, odnosno prava da svaki čovjek sam odluči kako će sa svojim životom raspolagati. Dakako, pod uvjetom da pri tome ne šteti drugima. Dok za kokain ili heroin nitko ne može tvrditi da ne stvaraju invalide koji završe tragično, na teret zajednice, ili iza rešetaka uslijed kakva zločina, nešto je teže takve argumente pronaći za korisnike XTC-a. Naravno, pod uvjetom da X nije samo uvod u nešto mnogo gore.

Imao sam prilike upoznati dosta ljudi koji su makar nekoliko puta u životu probali “ecstasy”, s različitim motivima. Možda je poneki od njih bio ovisnik, ali ne o MDMA-u. Nešto vrlo poučno izvukao sam iz životne priče moga prijatelja, Austrijanca u ranim četrdesetima. Tipični predstavnik tehničke inteligencije, uvijek je vjerovao da iz svake situacije, ako se ona analizira, postoji razuman izlaz. Tako je bilo sve dok mu brak nije upao u ozbiljnu krizu. Dok im je sinčić bio star svega tri godine, on i supruga počeli su obilaziti psihoterapeute i razne grupne terapije. Nisu se nikada svađali i o svojoj su novonastaloj situaciji razgovarali sasvim trezveno. On je bio snažno emocionalno vezan i za suprugu i za dijete, dok je ona prosudila da je rastava jedini stvarni izlaz iz sve mučnijih odnosa koji su opterećivali i njihove obitelji. Jednog mu je dana rekla da za njega više ništa ne osjeća, osim prijateljstva dakako, pa otezanje i produljivanje te svojevrsne agonije više nema nikakva smisla. Usprkos velikoj intelektualnoj razlici i sve češćim neslaganjima oko banalnih pitanja, moj se prijatelj nije nikako mogao pomiriti s mišlju da će izgubiti ženu koju je iskreno volio. Bio je tu i sinčić, koji će, kako je on mislio, patiti zbog razdvajanja roditelja. Kada više ništa nije pomagalo, posegnuo je za “drogom ljubavi”. Predložio je supruzi da je uzmu zajedno i uz njenu se pomoć “usklade”.

“Ecstasy” je učinio svoje, bračni je par doživio trenutke koje mi je on kasnije opisivao kao “valove neopisive, neodoljive ljubavi koja se prelijevala u sva živa bića”. Harmonija je potrajala samo tjedan, dva. Sjećanje na iskustvo s drogom “slijepilo” je privremeno par skupa, ali nije moglo promijeniti činjenicu da je neslaganje u karakterima i interesima ostalo negdje ispod površine. Ponovo su počele svađe, a druga seansa, usprkos svojoj atraktivnosti, nije donijela ni dana stare bračne sreće. Pola godine kasnije rastali su se. “Ecstasy” nije mom prijatelju odnio ni bol nakon odvajanja. I on i ja smo znali da je još daleko dan kada će ljudi svoje intimne odnose regulirati tabletama. Zapravo smo se složili da bi to u neku ruku bilo jezivo. On se pomirio sa situacijom, posvetio poslu i konstatirao da je učinio sve što je mogao. Život je opet bio jači. Ovaj puta od “ecstasy”-ja.

Kao što smo već spomenuli, u Americi je MDMA stavljen izvan zakona tek 1985. godine. Kod nekih društvenih grupa koje se nisu željele sukobljavati sa zakonom došlo je do osjetno manje potrošnje ove droge, ali se ona nastavila pojavljivati na crnom tržištu. Po svemu sudeći, interes za “Adama” ne jenjava, a širi se i u europske zemlje u kojima je još nedavno bio sasvim nepoznat. Pod pritiskom nekih medicinskih autoriteta koji misle da bi ovaj narkotik mogao, pod nadzorom stručnih institucija, poslužiti kao pomoćno sredstvo u psihoterapiji, FDA (Food and Drug Administration) je u listopadu 1992. godine odobrila prvo službeno ispitivanje droge na ljudima.

Mediji su optuživali “ecstasy” kao “kemijskog ideologa” iza Rave scene uvezene iz Velike Britanije. Ono što je nazvano “plesovima smrti” zapravo su iscrpljujuće “čage” do jutra, čiji sudionici energiju crpe iz sintetičkog pomagala obećavajućeg imena. Pri tome, iz razloga koje smo opisivali ranije, može doći do zdravstvenih komplikacija, a i smrtnog ishoda. Mada se većina incidenata sa smrtnim ishodom odigrala na tlu Velike Britanije, američki je tisak na vrlo dramatičan način prikazao opasnost od relativno nove droge. Kampanja je po mnogome bila nalik onoj protiv LSD-a.

Pitanje legalizacije

Bilo kako bilo, kako sada stvari stoje, u Americi je MDMA zakonom zabranjen, a u aktu kojim je to preporučeno i obrazloženo piše da se radi o “dizajniranoj drogi” koja ugrožava zdravlje, a kemijski je nalik MDA-u, za koji se zna da oštećuje mozak. Navodi se nadalje da je poznato da je “ecstasy” izazvao smrt “bar dvije osobe”, te da se njegovi korisnici suočavaju sa zdravstvenim problemima poput onih koji se javljaju kod uživatelja amfetamina i kokaina. Prema onima koji su zabranili uporabu X-a, on izaziva psihičke tegobe koje podrazumijevaju zbunjenost, depresiju, nesanicu, teške strahove, paranoju i psihotične epizode i više tjedana nakon uzimanja droge.

Posebno se izdvajaju fizičke tegobe poput napetosti mišića, nekontroliranog stezanja čeljusti, mučnine, ubrzanog micanja zjenica, iskrivljene slike, znojenja, osjećaja hladnoće i sklonosti iznenadnom gubljenju svijesti. Uslijed ubrzanog rada srca i povećanog tlaka koje izaziva, MDMA je osobito opasan za ljude koji pate od komplikacija sa cirkulacijom i srčanih oboljenja.

Citiraju se neki znanstveni radovi iz kojih se vidi da droge kemijski vrlo slične “ecstasy”-ju izazivaju ozbiljne poremećaje u metabolizmu nekih tvari u mozgu, čime mogu izazvati neželjene promjene u ponašanju čovjeka. Amerika je danas u paradoksalnoj situaciji, jer onaj tko bude uhvaćen u proizvodnji XTC-a može dobiti i 15 godina robije, da bi na svakom uglu lako pronašli kakvu publikaciju, magazin, letak ili knjigu u kojima nalazite detaljne upute kako se pripremiti prije uzimanja “ecstasy”-ja. Postoji i udžbenik “Manual for Cocaine Users” (“Priručnik za korisnike kokaina”) ! Naime, vlasti vjeruju da još veća šteta nastaje neznanjem, dakle nestručnim uzimanjem pojedinih droga. Zato su instrukcije za potencijalne kandidate dobrodošle.

Deset godina nakon zabrane “ecstasy”-ja na američkom se tržištu pojavio legalni proizvod istog imena ! Radi se o “biljnom Adamu”, koji se prodaje u obliku okruglih, smeđih tableta koje na sebi imaju otisnutog kukca raširenih krila. Reklamira se kao prirodno i bezopasno sredstvo za podizanje raspoloženja, izazivanje euforičnog stanja i seksualnu stimulaciju. Ima ga i u obliku plavih tableta pakiranih u srebrnim piramidama ukrašenima s likovima iz bajki i hinduističkim simbolima. Jednostavnim rječnikom rečeno, radi se o stimulativu sklepanom od legalnih, prirodnih materijala. U skladu s vremenom u kojem živimo, ovaj se proizvod reklamira kao “čisto vegetarijanski”, a prođa mu je, sudeći po ljutnji nekih vodećih američkih novina–fantastična. Sastav tog tzv. “Herbal Ecstasy” poznat je: tibetanski ma huang, brazilska guarana, kineski crni ginseng, gingko biloba, jedna vrsta afričkog oraha, ruska gotu kola, fo-ti-tieng, ekstrakt kineskog zelenog čaja i kinesko biljno “čudo”, rou gui. Dakako, već je počela akcija da se ovo lukavo izigravanje stavova državnih institucija kazni stavljanjem izvan zakona. Kako djeluje ova zapravo blijeda, gotovo komična kopija od strane vlastodržaca ozloglašenog X-a, jasno je.

Afrički orah, guarana i zeleni čaj sadrže visoki postotak kofeina, a ma huang spada u porodicu ephedra, dakle sadrži vrlo jaki stimulativ efedrin. Gingko biloba potiče cirkulaciju, gotu kola jača živce, dok se fo-ti tieng u Kini smatra sredstvom za produljenje životnog vijeka i jačanje seksualne moći. Većina nezavisnih stručnjaka u ovom proizvodu ne vidi ništa više od blagog stimulativa koji kalifornijski psihoterapeut dr. Jonathan Robinson izjednačava s “nekoliko šalica crne kave”. On čak smatra da je jedan ovakav surogat, koji se umjesto pravog “ecstasy”-ja prodaje na rave koncertima u neku ruku koristan, jer “... je manje opasan od stvarne droge...”.

Nije zabilježen nijedan slučaj ozbiljnijih zdravstvenih problema izazvanih ovim proizvodom. Ipak, tisak već lansira priče poput one stanovitog Dennisa Bakera, pomoćnika šefa neke tekstaške ustanove koja je zadužena za brigu o zdravlju, a smještena je u Austinu. Ovaj revni borac za zdravi život kaže: “Za nedavnog velikog koncerta u Lollapaloozi koji je počeo u 14 sati, već smo u 16,30 u šatoru za hitnu pomoć imali djecu s palpitacijama srca i pulsom od preko 200 otkucaja u minuti...”.

Zlobnici misle da su se klinci natočili alkoholom, napušili marihuane, ili najeli “magične gljive” (Psilocybe mexicana, halucinogena gljiva), a obzirom da je to zakonom kažnjivo, učinili su ono najpametnije–svalili krivnju na još uvijek legalni “biljni ecstasy”.

Što se tiče onog pravog X-a, lobiranju za njegovom ponovnom legalizacijom vjerojatno neće tako skoro doći kraj. No, za sada je u uspjeh takvih pokušaja teško vjerovati. Naime, u četiri su slučaja krvarenja u mozgu dva škotska liječnika dokazala vrlo vjerojatnu vezu s “ecstasy”-jem. I činjenica da sam MDMA izaziva povišenje tjelesne temperature (plus iscrpljujući ples u pregrijanim prostorima), po svemu sudeći, nije jedini faktor kod smrtnih slučajeva korisnika X-a. U istim okolnostima, relativno male doze droge mogu kod nekih izazvati i koagulaciju krvi u plućima, sindrom poznat kao diseminirana intravaskularna koagulacija, a kod drugih, koji uzmu znatno veću dozu ne događa se ništa. Uzrok iznenadne smrti od X-a, prema nekima može biti i nedostatak enzima poznatog kao citokrom P 450 246, koji je zadužen za razgradnju ovog narkotika unutar ljudskog organizma. Ako ga nema dovoljno, droga će kolati tijelom predugo i izazvati fatalne posljedice. Nedostatak ovog enzima statistički je zabilježen kod svakog dvanaestog stanovnika našeg planeta, a smrtni su slučajevi od XTC-a relativno rijetki, pa neki izražavaju sumnju u utemeljenost teze o citokromu. Ipak, nije se lako oteti dojmu da je uzimanje droge neka vrsta ruleta u kojem nikada ne znate kada će vam kuglica uletjeli u crno 13. Kada smo već kod najnovijih istraživanja veze između zdravlja i XTC-a, treba istaći da i vrlo prestižni “The Lancet” opisuje sedam slučajeva teškog oštećenja jetre izravno povezanih s uzimanjem “ecstasy”-ja.

Polemike o X-u se nastavljaju, mišljenja su nerijetko dijametralno suprotna i među vrhunskim stručnjacima. Moji su me kontakti s korisnicima X-a doveli do zaključka da je njihov najdublji motiv ipak razrješenje psihičkih tegoba ili traganje za smislom, nekim dubljim značenjem života. To doduše, ne mora izgledati lijepo. U šezdesetima, neki su konzumenti LSD-a znali zuriti u sunce dok im nije nepovratno uništilo vid, grupa oko Charlesa Mansona pod utjecajem je ove droge povjerovala da su zločini koje je počinila “Božja volja”, a kada je u pitanju “ecstasy”, zabilježeni su ispadi kada su pojedinci čitava tri dana proveli skvrčeni u prenatalnom, dakle položaju koji su zauzimali dok su se još nalazili u utrobi svoje majke. Čudnovata droga izaziva i fenomen poznat kao “head rush”, kada korisnik zanijet frenetičnim plesom potpuno izgubi vezu s okolinom. Pri tome ništa ne čuje, niti vidi bilo što oko sebe. To gubljenje, koje podsjeća na produljeni epileptički ispad poznat kao “absence” (apsans,odsutnost), traje i do tri minute, a koje su prave posljedice za mozak danas zapravo ne zna nitko.

Iz iskustva zapadnih zemalja prilično je jasno da agresivna propaganda protiv “ecstasy”-ja, usprkos alarmantnim incidentima s pojedincima, nije dala željene rezultate. Crno je tržište, kada govorimo o nekim zemljama, puno opasne i nekvalitetne droge s dodacima koje smo spominjali ranije.

Onaj tko dobro poznaje problem u najširem kontekstu i na trenutak zaboravi eventualne psihoterapijske mogućnosti XTC-a korištenog u osobitim situacijama i pod legalnim stručnim nadzorom, lako će se složiti da je u podlozi očekivanja od X-a nečeg što možemo nazvati pravim smislom u životu–iluzija. Jer, praktično svi koje sam sretao, a koristili su ovu drogu u raznim količinama nisu u duhovnom smislu postigli ništa vrijedno rizika. Licitiranje u stilu “da se X isplati uzimati i bez obzira na posljedice”, obična je floskula nekog tko je imao dovoljno sreće i nije upoznao tamnu stranu “kemijske ljubavi”. Bit je u razumijevanju života kao stalne borbe i razvoja vlastitim naporom i pri čistoj svijesti. Zamagljena svijest, ali i ona proširena prije no što je čovjek na to pripremljen duhovnom samodisciplinom, ne može u evoluciji pojedinca donijeti istinski napredak jednostavno zato što u fazama čovjekova razvoja postoji redoslijed, a prirodni zakoni preskakanja iskušenja s kojima se moramo suočiti najčešće kažnjavaju. To je ono što se ne može usaditi ni zakonskim regulativama, zastrašivanjem medicinskim činjenicama ili agresivnom propagandom. To treba osjetiti, koristeći zdravi razum i korektne informacije.