Oko 1909. godine u Beč je iz provincije dolunjao mladi soboslikar u ranim dvadesetima, prazna džepa i opsesivne vjere u vlastiti umjetnički talent. U dva se navrata nije uspio upisati na studij arhitekture, pa je životario prodavajući male akvarele i naslikane razglednice ispred brojnih bečkih povijesno-turističkih lokacija. Slobodno je vrijeme provodio jedući kremšnite, politizirajući po zadimljenim, jeftinim bečkim kavanama i proučavajući germanski misticizam i mitologiju.

Ova ga je posljednja i najjača strast dovela do Ernesta Pretzschea, vlasnika male knjižare u starom dijelu grada u čijoj se stražnjoj kancelariji satima diskutiralo o moći sv. Graala i tzv. Longinusova koplja, metalnog šiljka kojim je, navodno, istoimeni rimski vojnik probio tijelo Isusa Krista i koji se kao osobito atraktivna relikvija čuvao u glavnom gradu imperije bogate prošlosti. Pretzsche je svog mladog štićenika, čije je ime bilo Adolf Hitler, snabdijevao literaturom, pomagao financijski, ali i indoktrinirao tezama o superiornosti arijevske rase koja je imala pravo koristiti i najokrutnije metode u realizaciji temeljnog cilja–dominacije čitavim svijetom. Dakako, da za tako maglovite, dalekosežne i bolesne ambicije siromašnog soboslikara nije moglo kvalificirati samo uživanje u Wagnerovim djelima i pangermanskoj mistici, pa ga je Pretzsche postupno uvodio u tajne alkemije, astrologije i onog čemu se sam posvetio–crne magije.

Bečki knjižar, čije je lice neodoljivo podsjećalo na žablje, bio je dijete farmaceuta Wilhelma Pretzschea koji je dobar dio života proveo u Mexico Cityju i tamo dobro proučio ritualnu magiju Asteka. Njegov je sin Ernest, po povratku u Austriju 1892. godine, već odlično poznavao djelovanje malog modrozelenog, psihodeličnog kaktusa pejotla (lat. Lophophora williamsii), kojim su se drogirali meksički domoroci, doživljavajući tako, za europske pojmove spektakularna proširenja svijesti. Uskoro će to znanje postati moćno oružje u rukama negdašnjeg stanovnika Meksika. Zadojen antisemitizmom, germanskom veličinom i sotonskom bezobzirnošću, Pretzsche se priključuje okultnoj loži na čijem se čelu nalazi stanoviti Guido von List, prva osoba koja u ritualima umjesto kršćanskog koristi kukasti križ. List, kojeg neki uspoređuju s čuvenim Aleisterom Crowleyom, bježi iz Beča nakon skandala u kojem u javnost izlaze detalji o srednjovjekovnim ritualima punim seksualnih perverzija. Međutim, demonsko je sjeme već posijano.

Sotonističko viđenje sv. Graala, uvjerenje da je Germane stvorila izvanzemaljska superrasa i predanost Tamnoj Strani daju Pretzscheu novi životni smisao. Tako i njegovu duhovnom sljedbeniku, Adolfu Hitleru.

Kako je to kasnije napisao povjesničar dr. Walter Johannes Stein, koji je u to vrijeme osobno poznavao Adolfa Hitlera, a za vrijeme Drugog svjetskog rata postao savjetnikom Winstona Churchilla, mladi se soboslikar već tada nalazio na putu kojim ga je usmjerio dijabolični knjižar. Kasnijim je istraživanjima ustanovio da je Pretzsche Hitleru konačni “kozmički smisao” dao uvođenjem u korištenje pejotla, pri čemu je pomogao jedan bizarni lik. Riječ je o Hitlerovu prijatelju Hansu Lodtzu, starčiću razbarušene sijede kose, travaru koji je usamljen živio u skromnoj kolibi na obali Dunava. Po svemu sudeći, on je budućem Fuhreru zamiješao prvu smjesu koja je sadržavala magični kaktus. Već do 1913. godine Hitlera je redovita uporaba, tada još uvijek slabo poznate droge, dovela do mesijanskih vizija o predodređenosti izabrane rase i osobnoj misiji.

Zapadna je znanost ustanovila da je aktivni princip pejotla alkaloid meskalin, no ova je misteriozna droga među bijelce ozbiljnije prodrla tek koncem prošlog stoljeća, u SAD, preko Quanaha Parkera (1839-1911), posljednjeg poglavice plemena Comanche. Njegovi opisi djelovanja malog kaktusa koji ga je “povratio od mrtvih” dovoljno su poticajni za stanovnike surova američkog podneblja i religija se pejotla nezadrživo širi. Već 1918. godine u Oklahomi je osnovana Native American Church, crkva čiji se obred zasniva na uzimanju pejotla, dakle na djelovanju na živčani sustav njegova glavnog sastojka meskalina.

U Europi se prvom detaljnijom studijom utjecaja meskalina na čovječju psihu smatra djelo dr. Kurta Beringera na 400 stranica, a pod naslovom “Der Meskalinrausch”. Riječ je o 1919. godini, prije koje su u zavodljive vizije pejotla uvid imali samo rijetki pojedinci, uglavnom skriveni pod plaštom tajnih okultnih udruženja. Gotovo je sasvim sigurno da je farmaceut Pretzsche bio svjestan prvih opisa pejotla, od Francisca Hernandeza iz 1651. godine, kojim ovaj španjolski kraljevski liječnik upozorava na moć viđenja budućnosti koju kaktus navodno daje, do povremenih izvješća antropologa koji opisuju život i običaje pripadnika plemena Tarahumara. Domoroci s vremenom miješaju kršćanstvo i drevnu religiju baziranu na djelovanju magičnog kaktusa, pa literatura bilježi opise mentalnih kontakata s osobom Isusa Krista u onih koji se nalaze pod utjecajem meskalina.

Zanimljivo je da se postupno razvija vjerovanje u postojanje sveca zaštitnika pejotla, imenom El Santo Nino de Peyotl, koji možda ima neke veze s likom Meskalita kojeg uvodi mnogo godina kasnije Carlos Castaneda, a radi se o kaktusolikom humanoidu kojeg ovaj antropolog navodno redovito kontaktira za vrijeme transa induciranog tajanstvenim alkaloidom. Obzirom da neki stručnjaci procjenjuju kako je djelovanje pejotla ljudima poznato već oko 3.000 godina, a Asteci su oni koji su njegovu primjenu razvili do savršenstva, teško je povjerovati da Pretzsche nije raspolagao znanjima o nadnaravnim moćima koje kaktus pruža i koja su bila više nego dovoljna da mu osiguraju povlašteni status u bečkoj okultnoj komuni.

Hitler i meskalin

Hitler odlazi u Njemačku gdje ga zatiče Prvi svjetski rat, u koji se uključuje bez oklijevanja i stječe reputaciju sluđena fanatika koji se ne može pomiriti s neumitnošću vojnog poraza. Postaje kaplarom, dobija Željezni križ drugog reda, ali završava u sjevernonjemačkoj bolnici Pasewalk, navodno oslijepljen bojnim otrovom iperitom upotrijebljenim na francuskoj fronti. Upravo taj dio Hitlerova životopisa daje naslutiti da se on ponovo, igrom slučaja, sreće sa svojim starim prijateljem meskalinom. Bar ako je vjerovati povjesničaru psihijatrije dr. Rudolphu Binionu, koji je svoju smjelu špekulaciju objavio u stručnom časopisu “History of Childhood Quarterly”.

Naime, pri prijemu u vojnu bolnicu, kod Hitlera je prvobitno dijagnosticirana “psihopatska histerija”, jer su neki njegovi suborci tvrdili da nije mogao oslijepiti od iperita, obzirom da se njihova jedinica nalazila na povišenoj lokaciji do koje otrov nije ni mogao doprijeti. Kako nagađa dr. Binion, psihijatar koji je tretirao kaplara, dr. Edmund Forster, odlučio se za novi, još neispitani pristup. Radilo se o induciranju mistično-religijskih vizija uz pomoć meskalina, što je, nakon nekoliko mjeseci sljepila, rezultiralo–ozdravljenjem. Kakve argumente navodi Binion u korist svoje naizgled fantastične teorije?

Dr. Forstera je još 1933. godine, odmah po dolasku Hitlera na mjesto njemačkog kancelara, likvidirao Gestapo. Sva dokumentacija o Fuhrerovoj bolesti netragom je nestala, ali je ostalo jedno neobično svjedočanstvo. Radi se o knjizi jednog Židova, dr. Ernesta Weissa, objavljenoj 1939. godine. Njen je naslov “Der Augenzeuge” (“Svjedok”), a autor opisuje slučaj nekog “A. H.” koji je nakon transa izazvanog drogom u bolnici Pasewalk progledao. Tako je bar čuo od svog kolege, a to bi mogao biti upravo nesretni dr. Forster koji se početkom 1933. godine doista nalazio u Parizu, gdje je Weiss cijelu priču i čuo. I sam je Hitler u kasnijim godinama u svezi sa svojim sljepilom davao čudne izjave, koje su uglavnom ukazivale na neobično mistično-političko ludilo koje je psihodelična droga poput meskalina mogla lako izazvati. Između ostalog, pričao je kako je u to vrijeme “... čekao poruke iz drugog svijeta...”.

Neposredno nakon poraza Njemačke, Hitler je već nadahnut idejom povratka starog sjaja posrnulom imperiju. Da su okultizam i narkotici u tome igrali značajnu ulogu tvrdi i ugledni pisac i istraživač Trevor Ravenscroft u svojoj knjizi “Spear of Destiny” (Koplje sudbine): “... Hitler je još u mladosti iskusio viša stanja svijesti izazvana drogama nakon čega je neprekidno proučavao ritualnu magiju i srednjovjekovni okultizam, što je kasnije u znatnoj mjeri utjecalo na formiranje nacističke ideologije i svjetonazora...”.

Bilo je podosta onih koji su u minhenskim pivnicama podlegli magičnom šarmu veterana tankih brčića i prodornih plavih očiju, ali u to je vrijeme samo jedan od njih sagledao njegov pravi potencijal. Bio je to Dietrich Eckart, drugi u nizu Hitlerovih mračnih okultno-političkih gurua.

Eckartu ga je predstavio Ernst Rohm, okorjeli homoseksualac i budući vođa SA odreda (“smeđe košulje”), jedini koji je uz Rudolfa Hessa, s Hitlerom bio na ti. Usprkos tome, Adolf ga je 1934. godine, kada se osilio, skratio za glavu. Eckart, kojeg smatraju spiritualnim ocem nacizma, bio je neka vrsta zločinačkog genija. U mladosti je spavao u berlinskim parkovima dokazujući da je neshvaćeni pjesnik i pisac kazališnih komada. Postao je odličan student prava, ali ga to nije odviše zanimalo jer se neviđenim žarom posvetio ritualnoj magiji, o kojoj je znao toliko da su ga kao neprikosnoveni autoritet priznavali nacističke glavešine koji su praktično svi bili članovi tajnih magijskih društava. Eckart je bio praktikant neopoganske magije, a prva je iskustva stekao kroz uporabu droge. Većina se upućenih slaže da je, između ostalih, morala biti u pitanju i neka od psihodeličnih droga koje izazivaju snažne duhovne doživljaje, najvjerojatnije meskalin. Eckart je do kraja života bio teški ovisnik o morfiju. Pokušavao se liječiti–jednom je proveo više mjeseci u nekoj berlinskoj ludnici gdje je ubijao vrijeme postavljajući komade u kojima su glumili luđaci ! Mnogo je putovao i čitao i, poput Nietzschea, cijenio Islam i njegovu umjetnost i kulturu. Ipak, prava mu je ljubav bila ritualna magija koju je smatrao sredstvom za pokretanje “viših sila” koje je trebao kako bi utažio žeđ za moći.

Glavni instrument u ostvarivanje ovog sna bila je tajna udruga “Thule”, koju je osnovao samozvani grof Heinrich von Sebottendorf, zapravo tip imenom Rudolf Glauber, sin vlakovođe iz Dresdena. Zadrti antisemit, on je propovijedao dolazak “nadčovjeka” koji će u krvi njemačkog naroda probuditi zaspalu snagu i pokoriti svijet.

Thule je, prema legendi, hipotetički otok na dalekom sjeveru, sličan Atlantidi. Bio je magijski centar iščezle civilizacije, nestale u katastrofi. S njome, međutim, nije umrlo znanje o tome kako kroz okrutni i perverzni crnomagijski ritual privući nadnaravne sile koje će novom Mesiji omogućiti stvaranje arijevskog kraljevstva na Zemlji. Eckart je imao ogroman utjecaj na Hitlera koji to priznaje u svojoj knjizi “Mein Kampf” (“Moja borba”). Kako to vjeruje i ranije spomenuti Stein, labilnog je veterana, podložna magiji i drogama, Eckart uveo u tehniku seksualne magije nalik onoj koju su prakticirali pripadnici lože Astrum Argentinum, nezaobilaznog Aleistera Crowleya, a kasnije i u krvoločni ritual “astrološke magije” s ljudskim žrtvama koji se propisuje Landalfu II, magu-ubojici iz 9. stoljeća. Prema Ravenscroftu, Hitler, pod utjecajem Eckarta, počinje vjerovati da najjeziviji sadistički rituali omogućuju običnu čovjeku razumijevanje nedostupnih inteligencija Zla, pomoću kojih je moguće doseći svaki ovozemaljski cilj. Do koje je mjere budući Fuhrer osobno sudjelovao u ponoćnim magijskim orgijama danas više ne može sa sigurnošću nitko reći, ali nema sumnje da je Dietrich Eckart, koji je upravljao instrumentaliziranjem jedne male radničke stranke od koje će kasnije Hitler stvoriti svoju Nacionalsocijalističku partiju, znao: Antikrist je rođen ! Znakovita je njegova izjava neposredno prije smrti, koja je nastupila kada se za vrijeme neuspjela pokušaja puča 1923. godine na ulicama Munchena nagutao previše suzavca: “Nemojte me žaliti. Nijedan Nijemac do sada nije utjecao na svjetsku povijest poput mene...”. Jedan od prvih sedam nacista Njemačke, živuća enciklopedija magije i mračni vizionar svijesti zamućene drogama, Dietrich Eckart, bio je mrtav.

A njegov je najbolji učenik, sada već sasvim jasnih ideja, završio u zatvoru, u tvrđi Landesberg, gdje će uz asistenciju Rudolfa Hessa i napisati bibliju nacizma, “Mein Kampf”. U njoj, kao što sam već naveo, neće zaobići ni svog učitelja Eckarta. Nijemci, zastrašeni komunističkom opasnošću i skloni ratnim herojima, nisu Hitleru u zatvoru zagorčavali život, pa će on ovdje umjesto pet godina ostati samo devet mjeseci, uglavnom uživajući u pogledu s prozora udobne sobe i smišljajući kako se dokopati vlasti u razjedinjenoj i poniženoj Njemačkoj. U to ga vrijeme počinje posjećivati ugledni general iz Prvog svjetskog rata, geopolitičar i poliglot Karl Haushofer, koji će uskoro postati treći u nizu Hitlerovih gurua.

Haushofer je rođen 1869. godine u Bavarskoj. Napravio je solidnu vojničku i diplomatsku karijeru za vrijeme koje je službovao u Indiji i Japanu. Tamo je upoznao istočnjačku mistiku, proučavao hiduističke i budističke tekstove, čak ovladao japanskim jezikom i sanskrtom. Napisao je stotine geopolitičkih studija koje su se bavile Lebensraumom (životni prostor) za buduću njemačku naciju superljudi, koju je mislio stvoriti mutacijom arijevske rase. Smatra se da je time zapravo postao idejni začetnik kasnijih monstruoznih eksperimenata po konclogorima. Stvorio je tajnu ložu “Vril”, ustvari neku vrstu eklektičkog mistično-političkog reda koji je u svom stožeru u Berlinu okupljao japanske budiste, tibetanske lame, zapadne hermetiste, Rosenkreutzere, sljedbenike Gurdjieffa i uopće, sve one koji su posjedovali znanja o čovječjoj psihi za koja je Haushofer vjerovao da mogu poslužiti razvoju osobitih sposobnosti u izabranih. O “Vrilu” se prvi puta čulo izvan Njemačke kada je raketni stručnjak dr. Willi Ley 1933. godine izbjegao nacističkom metku i pričao o osobitim vrstama meditacija koje su uključivale neobične tehnike kao, recimo, koncentraciju na jabuku presječenu napola.

Haushofer je doista bio enigmatska figura, čovjek za kojeg su povjesničari sasvim ozbiljno tvrdili da je u vrijeme Prvog svjetskog rata mogao predvidjeti pokrete neprijateljskih trupa, točno vrijeme njihova napada, ili nešto drugo što je ukazivalo da je posjedovao čudnovatu sposobnost zavirivanja u budućnost. Zna se da je bio jedan od dvojice stranaca koji su jedini uspjeli postati članovima supertajne japanske družbe Zelenog Zmaja, koja je podučavala metode kojima se navodno moglo stvoriti svojevrsni “tunel u vremenu” ili koncentracijom ubrzati klijanje biljnih sjemenki nekoliko tisuća puta. Okružje u kojem se kretao, vrlo široko obrazovanje i žeđ za okultnim nisu Haushoferovoj pažnji dopustili propuštanje informacija o psihoaktivnim supstancama koje su mogle čovjeka prekopčati u dimenzije izvan poznatih, u nekoliko minuta i bez dugotrajne i zamorne vježbe. Mada je nedvojbeno bio svjestan Hitlerove sklonosti narkoticima i vjerojatno znao za njegova iskustva s pejotlom, diskutabilno je je li i sam koristio ista sredstva. Radilo se o asketu željezne samodiscipline koji je pazio na svoj “image”, pa ga je danas nemoguće povezati s meskalinom.

Haushofer je Hitlera upoznao s onime što se naziva Tajnom doktrinom i Fuhrer je, kao uostalom i tijekom života, veselo prihvatio novu avanturu u području okultnog. U Njemačkoj se za vrijeme uspona nacizma o ovakvim stvarima govorilo sasvim ozbiljno, čak će godinama kasnije Himmler uspostaviti Ahnenerbe, Okultni biro, koji će staviti svoju šapu na sve slične aktivnosti. Na čelu će mu biti pukovnik SS Wolfram von Sievers, ali ova ustanova neće najmoćnijim magom Trećeg Reicha smatrati Haushofera već stanovitog Friedricha Heilschera, kojega neki nazivaju “najmisterioznijim čovjekom 20. stoljeća”. Mada nije bio član nacističke stranke, pred njegovom su reputacijom drhtali monstrumi poput Reichsfuhrera SS Heinricha Himmlera, šefa Sicherheitsdiensta Reinharda Heydricha, Kaltenbrunnera, a nakon pada Haushofera u nemilost ovaj će čovjek, o čijoj se sudbini ne zna ništa, postati glavni Hitlerov okultni savjetnik. On će nakon nirnberškog procesa zadnji posjetiti von Sieversa u ćeliji smrti i pred zapanjenin čuvarima obaviti cijeli ritual sotonističke Crne Mise i tako ga ispratiti na vješala.

Izgleda da je prije svog pada Haushofer uvidio kuda je dovela njegova opsesija okultnim. Konačno, ne treba zaboraviti da je Haushoferov sin Albrecht smaknut svega nekoliko dana prije njemačke kapitulacije, zbog sudjelovanja u atentatu na Hitlera 20. srpnja 1944. godine.

Zbivanja na bojištima postupno su mutila planove o superrasi, pa se Hitler opet okretao opipljivim pomagalima koja mu je nudio prof. dr. Theodor Morell, njegov osobni liječnik koji ga je kljukao kokainom, morfijem, strihninom i nizom drugih sličnih sredstava. Ispadi paranoje i teške depresije, koji su sve češće uzdrmavali mračnog Mesiju nisu do posljednjeg trenutka njegova života satrli vjerovanje u nadnaravne sile, koje će poslati pomoć njegovim već davno desetkovanim armijama.

Magična droga

Meskalin se nije na optuženičkoj klupi za droge koje izazivaju religijsko-mistična uzbuđenja našao slučajno. Ova kemijski jednostavna molekula, 3,4,5-trimetoksifeniletil-amin, sastojak je osušena kaktusa koji se javlja u količini od 4-7 posto. Stajanjem se u kriškama kaktusa ne raspada, pa je domorocima dovoljna jedna berba godišnje kako bi namirili svoje potrebe za rituale kod kojih se od kaktusa naprave kuglice, što se mijese rukama navlaženim slinom i gutaju. Uslijed gorkih glikozida pejotl u pravilu izaziva povraćanje, a cijeli ritual treba proći uz uzimanje većih količina vode, o čemu se brine posebno educirani čovjek koji cijelonoćno haluciniranje prati pri punoj svijesti, kako bi mogao opsluživati one koji putuju daleko izvan sustava omeđenog običnom ljudskom sviješću. Kriške pejotla su za pripadnike već spominjane Domorodačke američke crkve sakrament umjesto krvi i tijela Isusova. Pejotisti opisuju intenzivne duhovne doživljaje koji ih, prema njihovim tvrdnjama, dovode do transformacije koja podrazumijeva svakodnevno življenje onih vrijednosti koje su proklamirane u raznim religijama. Po svemu sudeći, ono što će droga osloboditi iz dubina čovječjeg nesvjesnog ovisi o tome kako se onoga tko je pod utjecajem narkotika usmjerava. Kao što sam već spomenuo, točnom se doima postavka jungovske psihoanalize: “... Svi strahujemo strahove svojih predaka...”. Naši nam roditelji odgojem nesvjesno usađuju strahove koje su i oni primili od svojih roditelja, pa se kroz generacije gomilaju strahovi, predrasude i još štošta što može pod utjecajem droga isplivati iz nesvjesnog. Halucinacije u slučaju pejotla vođene su specijalnim pjesmama koje za vrijeme seanse s drogom treba pjevati uz ritmičko udaranje bubnjeva. Drugim riječima, ako je okružje u kojem se droga uzima nabijeno pozitivnim intencijama i iskustvo koje se iščekuje čisto religijskog karaktera, uslijediti će pozitivna transformacija. Ako je onaj koji žvače pejotl ili uzima sintetski meskalin inspiriran mračnim željama i silama skrivenim od naših očiju, vjerojatno će njegovo iskustvo biti obojeno na isti način. Ljudi su pod utjecajem gotovo svake droge hipersugestibilni, pa će se iz nesvjesnog osloboditi ono što svojim pristupom potaknu. Koliko mali kaktus znači američkim starosjediocima možemo vidjeti iz činjenice da je broj od 13 tisuća pejotista do 1992. godine narastao na četvrt milijuna, što je preko pola svih danas živućih američkih Indijanaca. No, ovdje treba istaći bitan faktor koji se već nazire–motivacija.

Već spominjani Ruben koji je sa 16 godina u svom podrumu uzgojio 600 kaktusa pejotla, te ga svakodnevno žvakao godinu i pol, misli da je shvatio bit djelovanja ove neobične droge. Prema njemu, meskalin kod snažno motiviranog čovjeka potiče iskustvo koje je u osnovi svih religija. Motivacija se kroz duge godine zlouporabe pejotla na Zapadu izmijenila. Rekreativno uzimanje droge ne može dati ono što opisuju eksperimentatori čiji je cilj bilo korištenje kaktusa u svrhu duhovna uvida. Da su neke ritualne droge u korijenu svjetskih religija teza je koja iritira predstavnike najutjecajnijih svjetskih vjera, ali joj to nije smanjilo popularnost. Upravo je meskalin droga koja se, uz “magičnu gljivu”, najčešće spominje u tom kontekstu. Iako je pejotl i u SAD stavljen izvan zakona, indikativan je slučaj suca Yalea McFatea koji je u Arizoni 1960. godine dopustio korištenje pejotla sjevernoameričkim Indijancima, jer ga uzimaju u sklopu vjerskog rituala, pozivajući se na 14. Amandman Ustava SAD, koji govori o vjerskim slobodama.

U pejotlu ne nalazimo samo meskalin, kojem se pripisuje karakteristično djelovanje neugledna kaktusa, već čak četrdesetak alkaloida poput anhalina, anhalamina, anhalonina, anhalonidina, lofoforina, pejotlina, pejotina, O-metil meskalina, N-acetil meskalina, O-metil anhalonidina i drugih. Nakon 1919. godine, od kada je poznat način kojim se meskalin može dobiti sintetički, ovaj se alkaloid najčešće koristi u obliku sulfata, u lijepim bijelim kristalima. Tijelo čovjeka u prvi tren nije oduševljeno kriškama kaktusa, jer je okus pejotla doslovce jeziv. Uz povraćanje koje izaziva, kaktus pokazuje djelovanje slično onome drugih droga nalik amfetaminu: tremor, znojenje i stezanje čeljusti. Zanimljivo je da oni koji prolaze razne oblike pročišćavanja poput gladovanja rijetko kada pokazuju znakove mučnine ili druge negativne reakcije na drogu. Te rekacije dolaze od molekula alkaloida sličnih strihninu i prva su iskustva s kojima se pejotist sreće, da bi pravo djelovanje meskalina nastupilo tek za dva sata. U početku se radi o stanju svijesti koje podsjeća na sanjanje, a osam do deset sati nakon prvih znakova intoksikacije pejotlom, ukoliko se seansa nastavlja i poslije inicijalnih iskustava, sudionik će pojesti oko 12 kuglica načinjenih od mesa kaktusa i doživjeti stanovitu promjenu u sadržaju onog što se zbiva u njegovoj glavi. Način bubnjanja će se izmijeniti, kao i raspoloženje, a ujutro, nakon nestanka svih simptoma trovanja drogom, obično nastupa ugodno i relaksirano, smireno stanje.

Huxleyeva vrata

Zapadnjaci koji su afirmirali meskalin u javnosti, a tu prije svega mislim na Aldousa Huxleya, koji je svoja iskustva iznio u već klasičnom djelu “The Doors of Perception” (“Vrata percepcije”), Alana Wattsa i Allena Ginsberga, nisu primjećivali bitnu razliku u efektima izazvanim uzimanjem LSD-a i meskalina. Vizije izazvane meskalinom, uz blještave i intenzivne boje, često sadrže opise susreta s Isusom Kristom, Velikim Duhom ili nekom značajnom spiritualnom figurom. Zanimljivo je da određene boje dominiraju u vizijama različitih istraživača. Indijanci govore o žutoj i crvenoj, Havelock Ellis o plavoj i ljubičastoj, a Heinrich Kluver o crvenoj i zelenoj. Vizije su karakterizirane geometrijom tipičnom za meskalinsko iskustvo i izvješća različitih ispitanika se u tom pogledu savršeno slažu. Kako to u svojoj knjizi “The Drug Experience” (“Iskustvo droge”) navodi Ebin, jedan je Indijanac iz plemena Menomini tvrdio kako mu je pejotl “... vratio vid nakon što je prethodno privremeno oslijepio...”. O šokantnoj podudarnosti sa slučajem Adolfa Hitlera ne treba ni govoriti !

Vrlo je tipično iskustvo u trajanju od dva sata koje opisuje Weir Mitchell: “Predstava koja se odigrala u ta dva sata bila je takva da mi se čini beznadnim pokušaj njena opisivanja jezikom koji bi drugima trebao prenijeti ljepotu i sjaj onoga što sam vidio. Zvijezde, složeni filmovi boja, a zatim iznenadna provala bezbrojnih točaka bijele svjetlosti u vidnom polju, kao da neviđeni milijuni Mliječnih staza plutaju u svjetlucajućoj rijeci pred mojim očima... cik-cak linije svjetlećih boja... prolaz divnih ljupkih, zavijenih oblaka još življih boja prije no što sam im stigao nadjenuti ime.

Bijelo je koplje od siva kamena naraslo do golemih visina i postalo visoka, bogato urešena gotička kula precizna i jasna dizajna, s mnogo izlizanih statua u prolazima i kamenim nišama. Kako sam zurio iz svih mogućih uglova, vidio sam da su i kameni na spojnicama urešeni vodopadima nečeg što se čini dragim kamenjem, ali neobrađenim, koje se više doima kao masa prozirnih plodova. Bili su zelene, purpurne, crvene i narančaste boje, nikada jasne plave ili žute. Svi su posjedovali neku unutrašnju svjetlost i sasvim je iznad mojih mogućnosti objasniti savršeno zadovoljavajući intenzitet i čistoću tih veličanstvenih obojenih plodova. Sve boje koje sam ikada vidio naprosto su dosadne u usporedbi s time...”.

Huxley s nekritičkim oduševljenjem opisuje doživljaje koji nisu, kako sam kaže, vizualno spektakularni. On više naglašava ono transcendentalno, duboko značenje svakog naizgled nevažnog predmeta u koji gleda pod utjecajem meskalina. Tako pregršt ruža otkriva smisao cijele Kreacije, pa Huxley govori kako je”... vidio svijet očima Adama...”, jer sve što vidi otkriva svoj duboki, unutarnji smisao. Petar Stafford smatra Huxleyeve opise boja i “Drugog svijeta”, kako prekapčanje u druge realnosti naziva isti autor, najboljima u povijesti književnosti, osobito pasuse iz knjige “Heaven and Hell” (“Nebo i pakao”), objavljene 1965. godine. Crvene i smaragdne knjige, rubini, topazi, akvamarini, bijeli žad, sve to u halucinacijama pod utjecajem meskalina govori svojim intenzitetom koji nadmašuje iste doživljaje u normalnom stanju svijesti.

Interesantno je da uživatelji pejotla često govore o glasu koji im govori, a i Castaneda o kaktusu ne govori kao o Savezniku, već Učitelju. Za vrijeme intoksikacije odvija se ta neka unutarnja komunikacija za koju možemo pronaći različita tumačenja. Uz glas koji govori, nerijetko dolazi do vantjelesnih doživljaja, drogirani vidi svoje tijelo kao prozirno, ima osjećaj lakoće, a katkada mu se čini da mu tijelo svjetluca. Zanimljivo je jedno od ranih iskustava Carlosa Castanede, koji opisuje psa kojem je kroz prozirno tijelo mogao vidjeti vodu kako ulazi i putuje unutrašnjošću organizma ! Neki opisuju kako im blješti plavi plamen, ili se pak osjećaju poput svjetiljki s obojenim staklom.

U pedesetima, kada je interes za meskalin doživio svojevrsni vrhunac, načinjen je eksperiment kojem se dragovoljno podvrgnuo član britanskog parlamenta, Christopher Mayhew. On je pristao uzeti drogu pred televizijskim kamerana BBC-a ! Čitava se stvar odigravala pod nadzorom znanstvenika, a Mayhew opisuje svoje iskustvo slijedećim riječima: “Što mi se dogodilo između 12,30 i 16 sati u petak, 2. prosinca 1955. godine? Nakon mozganja od nekoliko mjeseci još uvijek mislim da je prvo, zapanjujuće uvjerenje ispravno–da sam u mnogo prilika tog popodneva postojao izvan vremena. To ne mislim metaforički, već doslovce. Mislim da je bitni dio mene, ona esencija... egzistirala sasvim svijesna sebe... u vanvremenskom redu stvarnosti, izvan svijeta kakav mi znamo...”.

Usprkos entuzijastima poput Huxleya, koji su dokazivali da su alkaloidi poput meskalina i psilocibina droge koje služe za proširenje ljudske svijesti i kao takve su u osnovi pozitivne, meskalin je u SAD 1966. godine definitivno stavljen izvan zakona. Kemijska je struktura meskalina izazvala prilična uzbuđenja kod biokemičara kada je u urinu šizofreničara otkriven psihički inaktivni spoj DMPEA. Sličnost s drogom potakla je špekulacije da ova duševna bolest zapravo nastaje tako da tijelo bolesnika greškom proizvodi supstancu nalik meskalinu, dakle halucinogen koji izaziva izmijenjena stanja svijesti kod oboljelih. Iako je na to ukazivala i sličnost meskalina s adrenolutinom i adrenokromom, spojevima koji nastaju razgradnjom adrenalina, ova uzbudljiva teza nikada nije potvrđena.

Uobičajena doza meskalina jest 200-600 mg., a sintetizirani su halucinogeni koji su nalik amfetaminskoj strukturi meskalina, poput TMA i STP, koji je poznat i pod kraticom DOM. STP je snažna droga, 80 puta jača od meskalina, a njeno djelovanje traje preko 24 sata. Brojna klinička ispitivanja meskalina i halucinogena koji su mu nalik strukturom ostavljaju dojam da je ova droga možda u osnovi mnogih za čovjeka važnih zbivanja, od manipulacije sviješću raznih tajnih udruženja, preko induciranja stanja religijske iluminacije, do nastajanja najtežih mentalnih oboljenja. Po tom shvaćanju, minimalne promjene u koncentraciji molekula koje su psihoaktivne, a proizvodi ih naš vlastiti organizam ili ih unosimo izvana, mogu dovesti do dramatičnih promjena u ponašanju ljudi oko nas. Od mistično-političkog ludila do dubokog unutarnjeg zadovoljstva izazvanog duhovnim uvidima ili teškog duševnog oboljenja samo je mali korak koji možemo izraziti u mikrogramima jedne psihoaktivne supstance. Iz iznesenog se vidi da je meskalin glavni osumnjičeni za ovu uzbudljivu, zavjereničku ulogu.

Medicinska primjena

Medicinska je primjena pejotla u tradicionalnom liječenju vrlo široka, a hvalili su ga i neki američki liječnici. Djeluje povoljno na oboljenja poput astme, bronhitisa, živčanih smetnji, facijalne neuralgije, a neki mu autori, poput Franka Takesa Guna, pripisuju zanimljiva svojstva. Tako Gun spominje iskustva s jednim dječakom iz indijanskog rezervata u Montani, gdje je taj progledao nakon višegodišnjeg sljepila, što daje nove argumente u korist tvrdnji dr. Steina, prema kojima je meskalin vratio vid njemačkom Fuhreru. Iz pejotla je čak izoliran jedan antibiotik, pejokaktin, koji može uspješno suzbiti na penicilin otporni Staphylococcus aureus. Obzirom da znanost ipak uzimanje pejotla smatra intoksikacijom, legende o efikasnosti kaktusa kao lijeka vezane su uz sredine u kojima je on prihvaćen kao svojevrsna kemijska veza s Bogom.

Istraživanja su pokazala da su loši tripovi i mentalne tegobe nastale uzimanjem pejotla daleko manje kada se droga uzima u sklopu uhodana rituala u nekom indijanskom rezervatu. Intoksikacija, koja prema nekima ima četiri različite faze, predstavlja izrazitu opasnost ako je čovjek prethodno konzumirao alkohol, pa su tako zabilježeni slučajevi psihotičnih epizoda kod nekih stanovnika rezervata, koji su se prije seanse natočili “vatrenom vodom”. Izvan toga, rijetko se nailazi na ozbiljnije duševne smetnje izazvane uzimanjem meskalina, osobito ako se narkotik uzima u dozvoljenim dozama.

Razloge za kriminalizaciju pejotla treba tražiti u vječnoj dilemi: da li kasniji ovisnik o teškim drogama poput heroina i kokaina počinje svoju smrtonosnu avanturu s blažim psihotropnim supstancama poput meskalina? Tu je i opasnost koja spada u standardne argumente onih koji odbijaju svaku pomisao da neke od halucinogenih droga dozvole makar u sklopu kontrolirane psihoterapije i to u slučajevima koji su za takav pristup indicirani. Radi se o mogućem aktiviranju latentne psihoze, ili oslobađanju intenzivne anksioznosti koju kasnije više nije lako obuzdati. Sigurno je da intoksikaciju meskalinom prate neugodni subjektivni doživljaji u vidu mučnine, drhtavice, valova topline i hladnoće i glavobolje, a može se javiti i osjećaj panike. Riječ je, prije svega, o avanturi unutar vlastite svijesti, koja može dati opjevane i očekivane zanimljive učinke, ali do izražaja može doći i druga strana medalje. Za duhovni su rast čovjeku potrebna sva iskustva, ugodna i neugodna. Poželjno je da ona dođu postupno, u kontroliranim uvjetima. Meskalin je tip droge koji ih može donijeti vrlo brzo i samo je pitanje spremnosti pojedinca da li će ona biti dobrodošla. Ono što je za nekoga ludilo, bolest i zastrašujuće, za drugog može predstavljati prodor prema višim kvalitetama u životu. Ulična je droga uvijek opasna, kao i njeno uzimanje izvan kulturološkog miljea iz kojeg dolazi. To je uvijek istina za droge koje su poznate milenijima i koriste se u ritualima koji imaju usku vezu s duhovnim životom onih koji su ih osmislili.

Po svemu sudeći, putevi meskalina daleko od očiju neposvećenih postojali su dugo vremena, a povezivali su meksičke domoroce i tajne zapadnjačke mistično-okultne udruge. Nepoznata i nepriznata strana povijesti uvijek je palila maštu običnih smrtnika dajući romantični okus eksperimentima poput onih s meskalinom. Praksa je, međutim, pokazala da se takvi eksperimenti lako pretvaraju u moru.

Halucinogene gljive

Računa se da znanost poznaje oko pola milijuna različitih biljaka, od čega na gljive otpada nekih 5.000 vrsta, karakteriziranih nedostatkom klorofila. Gljiva ima hranjivih, čak vrlo ukusnih, ali i otrovnih, među koje spada i zloglasna zelena pupavka (lat. Amanita phalloides), podmukli šumski ubojica, koji izaziva sporu i strašnu smrt. Kada se pojave prvi simptomi trovanja, a to je oko deset sati nakon uzimanja, već je u principu kasno. U posebnu kategoriju spadaju psihoaktivne gljive, dakle one koje sadrže halucinogene droge i uglavnom imaju uzbudljivu povijest vezanu uz religijske rituale starih naroda, ali i grozničava istraživanja tragača za kemijski induciranim, izmijenjenim stanjima svijesti. Takvih gljiva ima između 80 i 90 vrsta i od tridesetih su godina ovog stoljeća meta intenzivnog istraživanja znanstvenih institucija, ali i nekih entuzijastičkih pojedinaca koji su njihovim djelovanjem nastojali tumačiti neke povijesne događaje.

Jedna od najzanimljivijih takvih gljiva svakako je Psilocybe mexicana, koju su zadnjih godina osobito popularizirala braća Terence i Dennis McKenna, tvrdeći da se radi o “magičnoj gljivi” koja dolazi iz dubine Svemira i omogućava onome tko uzme, kako to Terence McKenna zove, “herojsku dozu”, kontakt s civilizacijom koja je spore gljive odaslala kozmičkim prostranstvima ili ih jednostavno za vrijeme boravka na Zemlji ovdje ostavila. Naravno, zato da nam ostavi sredstvo komunikacije sa sobom samom. U jednoj smjelijoj i racionalno teško prihvatljivoj varijanti, ta je “magična biljka” entitet s razvijenom sviješću koja je nama na ovom stupnju razvoja znanosti još uvijek nedostupna. Prva su se dva autora koja su psilocibinskoj gljivi Stropharia cubensis već ranije, još 1975. godine, pripisala vanzemaljsko porijeklo potpisivala kao Oss i Oeric. McKenna je mnogo eksperimentirao s drogama iz Amazonije i Južne Amerike uopće, te kao svoj konačni zaključak navodi tvrdnju da se radi o sredstvu za interstelarnu komunikaciju. Uz to misli da se pod utjecajem ove ritualne gljive može iskusiti spoznaja o tome da vrijeme stoji, da ne teče u našem smislu riječi, pa je prihvatljiva teza da je ono zapravo iluzija. No interes mnogih u svijetu za ovu čudnovatu gljivu nije prvi izazvao McKenna. Dapače, prva istraživanja idu u prilično daleku prošlost.

Jedan je meksički liječnik, inače pasionirani mikolog amater, 1919. godine napisao knjigu “El Mexico Antiguo” (“Stari Meksiko”), u kojoj iznosi podatak da u bespućima Meksika još uvijek žive ljudi koji se koriste halucinogenim gljivama kako bi izazvali religijske i prekognicijske vizije. Ime liječnika bilo je dr. Blas Pablo Reko i on je, usprkos otporima u znanstvenoj komuni, čvrsto ostajao kod svoje tvrdnje. Tek je 1936. godine jedan antropolog austrijskog porijekla došao u posjed manje količine svete gljive koju je našao u uporabi u gradiću Huautla de Jimenez, u meksičkoj saveznoj državi Oaxaca. Pablo Reko ju je oduševljeno poslao na Harvard.

Na Harvardu su se stvari u međuvremenu promijenile, prije svega zahvaljujući briljantnom istraživaču Richardu Evansu Schultesu, koji je obranio doktorsku tezu na upotrebi kaktusa pejotla u rezervatu Kiowa Indijanaca u Oklahomi. Schultes je znao cijeniti Rekovo otkriće, ali se poslani uzorak raspao do te mjere da se s njime nije moglo mnogo učiniti. Međutim, Schultesu je ovaj signal iz Meksika bio dovoljan da na tapetu stavi jedno staro pitanje: na što su mislili španjolski osvajači kada su opisivali obožavanje gljive nazvane teonanakatl–”meso bogova”, rasprostranjeno među Astecima već stoljećima?

Naime, to je pitanje skinuto s dnevnog reda tvrdnjom botaničara Williama Safforda, koji je napisao da su Španjolci osušeni pejotl zamijenili s gljivom. Proučavanje raspadnutih ostataka iz Rekove pošiljke pokazalo je da se definitivno radi o nekoj vrsti gljive, a ne pejotlu. Schultesovu je potragu za istinom u svezi s “mesom bogova” omeo Drugi svjetski rat, kada je on poslan u područje Amazonije, u potragu za izvorima gume. Čitavih je 12 godina proveo među amazonskim plemenima, od čega je 8 godina svakodnevno žvakao koku i kako sam kaže, uživao u prirodi otkrivajući nove biljne vrste i njihovu primjenu među divljim plemenima, za koje do tada jedva da je tko i znao. Svoju ljubav prema ljudima iz kišnih i djevičanskih amazonskih prašuma prenio je u mnoga svoja djela, među kojima vrijedi istaći fotomonografiju “Where the Gods Reign” (“Tamo gdje Bogovi kraljuju”). Misteriozna je gljiva opet na neko vrijeme pala u zaborav.

Njome se ipak, kao i drugim ritualnim gljivama, cijelo vrijeme bavio čuveni bračni par mikologa, Valentina i Gordon Wasson. Upozorenje Roberta Gravesa i Hansa Mardersteiga da je u Guatemali i Salvadoru otkriven poveći broj kamenih figurica koje predstavljaju neku gljivu, a u statuu je ukomponiran i ljudski lik, došlo je 1952. godine. Neke su figurice bile starije od 3.000 godina, pa se očito moralo raditi o drevnom kultu. Za R. Gordona Wassona bila je to samo potvrda teze koju je godinama nosio u glavi. Možda su naši preci, moguće i prije 6.000 godina, obožavali gljivu kao božanstvo. Gljiva je postala simbolom jedne davne religije isto kao što je križ postao simbolom kršćanstva, polumjesec Islama i Davidova zvijezda judaizma. S time da su antropolozi olako kamene figurice tumačili kao falusne simbole.

Wasson je proučio sva dotadašnja razmišljanja, od Reka i Schultesa do onog antropologa koji je ritualnu gljivu pronašao u Meksiku. Tako je došao do saznanja da je kćer istog antropologa bila nazočna religijskoj ceremoniji na kojoj se uzimala sveta gljiva i to još 1938. godine. Njoj doduše nisu ponudili da uzme gljivu, ali su joj dozvolili da čitav ritual promatra. Osoba koja je neka vrsta majstora rituala i poznavatelj priprave i načina uzimanja gljive naziva se među poklonicima kulta gljive curandero. Bračni je par Wasson poduzeo osam uzastopnih ekspedicija u područje države Oaxace, uz pratnju vodiča koji je znao da je cilj jedan–identificirati “meso bogova” i znati čemu može zahvaliti taj svoj laskavi naziv.

Sudbina se na čudan način poigrala s Wassonovima. Tri godine su uzaludno lutali od jednog do drugog vrača, proplancima, selima i gradićima Meksika, bez ikakva rezultata. Nitko nije mogao reći što je to “meso bogova”. Neki su načuli nešto, drugi znali za kakvu legendu, ali konkretnih tragova do božanske gljive nije bilo. A, onda je legendarna gljiva odlučila odati svoju tajnu. Wasson je slučajno posjetio administrativnu zgradu već spominjanog malog meksičkog gradića Huautla de Jimenez i usput, gotovo nervozno, upitao jednog mlađeg činovnika je li slučajno nešto zna o ritualnoj gljivi koju zovu “mesom bogova”. Odgovor je bio šokantan. Čovjek je gljivu koristio, uzgajao je u vlastitom vrtu, a istu je večer Wassonove i neke njihove prijatelje pozvao na ceremoniju uzimanja svete gljive koju je vodila tada najuglednija curandera, Maria Sabina.

Kada su prevladali strah, Wasson i njegov fotograf Allan Richardson postali su prvi Zapadnjaci za koje se zna da su ušli u svijet teonanakatla. Višesatne halucinacije Wasson opisuje kao snažne vizije koje su počele neobičnim bojama i geometrijskim oblicima, da bi se zatim pojavile ogromne palače s vrtovima. Za vrijeme seanse imao je iskustvo napuštanja tijela, kada mu je svijest izašla iz tijela i putovala na udaljena mjesta. U svojim opisima nagađa da su Grci mislili na isti doživljaj kada su koristili riječ ekstaza. Kroz nekoliko mjeseci iza ovog otkrića, Wasson, njegova žena i njena kćer nastavili su u New Yorku uzimati osušene primjerke gljive i uvjerili se da ova neobična stanovnica Srednje Amerike izaziva iskustva koja su nerijetko religijskog sadržaja. U razdoblju od 1955. do 1968. godine, kada Valentina Wasson umire od raka, bračni je par mnogo učinio na poticanju znanstvene komune da počne istraživati biljku koja je simbol možda najstarije religije na svijetu. Gordon Wasson je bio toliko opčinjen novootkrivenom gljivom da je tvrdio kako je staroindijska mitska biljka soma, opisana u najstarijem dijelu Veda, Rig Vedi, kao ona koja uživatelju daje besmrtnost, zapravo neka od gljiva iz porodice Psilocybe. U novije vrijeme, negdje 1984. godine, u Bengalu se javlja ista ideja, prema kojoj je psilocibinska gljiva Stropharia cubensis ustvari soma, a starost se rituala iz prvog dijela Veda procjenjuje na više od šest milenija. No, to nije vrlo vjerojatno, jer u Rig Vedi nalazimo opis some, koji ničime ne ukazuje da se radi o gljivi.

Ne treba zaboraviti zasluge dr. Reka, koji nikada nije prekinuo traganje za magičnim gljivama Meksika, pa je do svoje smrti 1953. godine ostao aktivan u toj potrazi. I Schultes je zaslužan za identifikaciju Stropharie cubensis i još dvije druge psihoaktivne gljive. Ipak, zvijezda je ostala “magična gljiva” kojoj su dali ime Psilocybe mexicana, a vrlo joj je bliska, praktično ista i po efektima, Psilocybe cubensis.

Negdje 1958. godine, za čudesnu se gljivu zainteresirao i dr. Albert Hoffmann, baselski kemičar, koji je otkrio, odnosno sintetizirao najjaču do danas poznatu psihodeličnu drogu–LSD-25. Roger Heim mu je iz Pariza poslao dovoljne količine gljive iz koje su on i njegovi suradnici iz laboratorija Sandoza izolirali psihoaktivne elemente, odredili im kemijsku strukturu i sintetizirali ih, dakle načinili umjetnu drogu koja bi po svom djelovanju trebala biti jednaka originalnoj gljivi. Spoj za koji je utvrđeno da izaziva vizije nazvan je psilocibin. Jedini problem je bilo to da nitko nije mogao odgovoriti na ono ključno pitanje: djeluje li psilocibin doista potpuno jednako kao i gljiva?

Hoffmann je došao na genijalnu zamisao. Pridružio se ekspediciji u Meksiko, tamo posjetio curanderu Mariu Sabinu, koja je magičnu gljivu uzimala čitavih 35 godina, i zamolio je da isproba sintetički psilocibin. Usprkos početnoj skepsi, curandera je pristala na eksperiment, nakon kojega je potvrdila da su efekti tableta koje je uzela identični onima koje izaziva originalna gljiva ! Čak je rekla da tablete imaju prednost jer se mogu uzimati cijele godine, dok su gljive mali problem jer uspijevaju samo za vrijeme kišne sezone.

Čovjek koji je od psilocibina i halucinogenih gljiva općenito stvorio čitavi pokret na Zapadu bio je harvardski profesor psihologije Timothy Leary. Irski katolik kojeg su izbacili iz elitne vojne akademije West Point, sin Eisenhowerova osobnog zubara i čovjek koji je napisao najbolji udžbenik psihologije svog vremena, Leary je bio nešto između genija i ekscentrika. Kada se, igrom slučaja, našao na ljetovanju u Cuernavaci, nedaleko Mexico Cityja, tamošnji ga je kolega počastio sa sedam malih sušenih gljiva, koje je on progutao uz bazen iznajmljene vile i zapao u stanje koje opisuje kao “... poplavu transcendentalnih vizija i halucinacija i pet sati najdubljeg religijskog iskustva koje je ikada imao...”. Magična ga je gljiva obuzela toliko da je odmah započeo program testiranja psilocibina nabavljenog od Sandoza na grupi dragovoljaca.

Harvardske vlasti su imale određene rezerve spram ambicioznog projekta, pa su imenovale njegova kolegu dr. Richarda Alperta, Learyjeva redovitog partnera u ispijanju litara wisheya u okolnim pubovima, da pripazi kuda vodi ono što njegov prijatelj radi. Alpert, guru i homoseksualac koji je danas poznatiji pod indijskim duhovnim imenom Ram Dass i koji će kasnije svjetsku slavu postići svojom knjigom “Be Here and Now” (“Budi ovdje i sada”), u kojoj opisuje život s jednim indijskim svecem, uskoro je postao Learyjev sljedbenik. Ta se transformacija dogodila 1961. godine kada je Alpert u Learyjevoj kući prvi puta uzeo psilocibin. Kao dobar psiholog, Alpert je znao da je odgoj u supresivnom okružju stroge židovske obitelji ostavio traga na njegovoj osobi. To se pokazalo i kroz njegovo inicijalno iskustvo s psihodelikom iz magične gljive. Osjetio je kako se u njemu oslobađaju druge, potisnute osobe, glazbenik, pilot, ljubavnik i hedonist. S osjećajem jeze je primjetio da nakon toga postupno nestaje njegova tijela, prvo noge, pa polako i svi drugi dijelovi, tako dugo dok nije ostalo ničega ! Prvobitni je strah zamijenila euforija. Shvatio je da postoji i izvan tog oklopa koji zovemo tijelom, da, kako je to opisao, postoji mjesto iznad života i smrti, te da se umrijeti ni ne može. U pet ujutro, napustio je Learyjevu kuću i odlučio po toj zimskoj noći prošetati do roditeljske kuće gdje je živio. Dok je vijala snježna oluja, on je hodajući ulicom pišao i naglas urlao od smijeha, ispunjen nekom beskonačnom radošću.

“Božja moć”

Godina koja slijedi je godina velikih igara. Prihvaća se Learyjev program rehabilitacije mladih robijaša iz kaznionice Massachusetts Correctional Institution uz pomoć psilocibina. Leary vjeruje da duboka mistična i psihološka iskustva koja izaziva droga mogu od tih relativno mladih ljudi načiniti normalne građane. Javljaju se 32 dragovoljca, a slični pokušaji počinju i u nekim drugim kaznionicama. Dr. Stanley Krippner, stručnjak za rehabilitaciju robijaša, pohvalno se izražava o Learyjevim pokušajima, ali je nešto ipak krenulo krivim putem. Dok su s jedne strane njegovi kritičari tvrdili da su nagla poboljšanja u ponašanju okorjelih zločinaca bila rezultat povlastica koje su oni kao sudionici pokusa imali, on je nagli prekid eksperimenata tumačio činjenicom da zatvorskim vlastima uopće nije bilo u interesu smanjiti broj svojih mušterija. Kako je rekao, za jednog je posjeta kaznionici primjetio da je u izgradnji čitav ogroman novi blok koji je trebao zaposliti trostruki broj stražara u odnosu na postojeće. Razočaran ovakim razvojem događaja, Timothy Leary se okrenuo svijetu za koji je pretpostavljao da će imati više sluha za nove prodore u ljudskoj svijesti koje je oživljavanje jedne drevne religije najavljivalo. To je bio svijet umjetnika, pisaca, slikara, filmadžija i filozofa, koji su rado prihvatili novu avanturu. Popularizaciji psilocibina, psilocina i gljiva koje ih sadrže (ovdje sam se namjerno zadržao samo na Psilocybe mexicana, mada tih gljiva ima podosta, uz rod Psilocybe tu su i Stropharia, Conocybe, Panaeolus i Copelandia, a kao zgodan kuriozitet ovdje bih izdvojio Psilocybe yungensis iz zapadne Amazonije, čiju uporabu među danas već istrebljenim plemenom peruanskih Indiosa Yurimagua opisuju isusovački misionari još krajem 17. stoljeća) dao je obilan doprinos i Aldous Huxley kojeg smo već spominjali. Huxley, koji je na sebi isprobao i psilocibin, tražio je, neposredno pred smrt od raka, da mu daju manju količinu halucinogene droge, u uvjerenju da to omogućuje lakši prijelaz na “drugu stranu”.

Leary i Alpert do 1963. godine postaju očevi psihodeličnog pokreta koji ostavlja traga u kulturi i umjetnosti, a pridružuju im se tisuće entuzijastički raspoloženih sljedbenika, mahom studenata. Kasnije se iz toga razvijaju različite varijante hippyjevskog pokreta, a država pod hitno sve psihodelike stavlja izvan zakona. Usprkos svemu, psihodelici se razlijevaju Amerikom, u svojim hitovima mjesta im daju pop grupe, čak “Beatlesi” i “Pink Floyd”. Na scenu stupaju i drugi psihodelici, mnogi od njih mnogo opasniji i rizičniji od psilocibina i stvari počinju uzimati neočekivane tijekove.

No, to je jedna druga priča. Dobra ilustracija svojevrsne euforije koju su izazvale psilocibinske gljive u tim godinama je knjiga s početka sedamdesetih u kojoj autor, dr. John Allegro, pokušava dokazati da Isus kao povijesna osoba nije stvaran, već je to samo simbol za “magičnu gljivu” ! Ova teško održiva teza dolazi iz uma čovjeka koji je godinama pripadao uglednoj grupi znanstvenika, istraživača i prevoditelja čuvenih Qumranskih svitaka s Mrtvog mora. Ipak, čini se da se, inače vrlo nadareni Allegro, prenajeo gljiva ili potrefio krivu vrstu.

I psilocibin je područje oštrog sukoba između onih koji mu pripisuju vrijednost supstance što uklanja prepreke ljudskog uma na putu duhovnih spoznaja i onih koji u prvi plan stavljaju ideju da se, prije svega, radi o trovanju psihotropnom tvari čije su posljedice promjene u pulsu, ritmu disanja, osjećaju ravnoteže, krvnom tlaku i rektalnoj temperaturi. Psihički se doživljaji ocjenjuju kao misaono rastrojstvo, lutanje misli, globalno osiromašenje svijesti, umanjenje osjećaja za kritičnost, a navode se pokusi sa slikarima koji svaki puta slikaju nekim drugim stilom, slijedeći hirovite i automatske impulse iz svoje svijesti. Osjećaj da je vrijeme stalo definira se kao poremećaj u radu živčanog sustava, navode se slučajevi kod kojih nastupaju stanja depresije, razdraženosti, emocionalne napetosti i krize smijeha ili plača, katkada doživljaji straha ili euforije koja se smatra patološkim stanjem, ili pak povećane zabrinutosti.

Psilocibin je triptaminska droga koja ima djelovanje oko 200 puta slabije od LSD-a. Svojom kemijskom strukturom, ova je tvar nalik važnom ljudskom neurohormonu serotoninu, ali i halucinogenu bufoteninu, koji je prvi puta pronađen u koži nekih žaba. Oko efekata i doziranja također je oduvijek bilo velikih polemika. Sam je Hoffmann uzeo visoku dozu od 2,4 grama osušene gljive i halucinirao šest sati. Došao je do zaključka da doživljaji uživatelja psilocibina ili gljive ovise o dva bitna faktora: prvo, o uzetoj dozi i drugo, o njegovim očekivanjima. Isto kao što je Hoffmann cijelo vrijeme pokusa imao vizije vezane uz Meksiko jer za njega veže gljivu, onaj tko od psilocibina očekuje euforično, mistično iskustvo, vjerojatno će ga i imati. Liječnik koji je Hoffmannu mjerio tlak, u njegovim se vizijama pretvorio u astečkog vrača, a istraživač Henry Munn, koji se oženio nećakinjom jednog curandera tvrdi da Indiosi čuju kako im gljiva govori. Dapače, mnogi se od njih, pod utjecajem tzv. ekstatičkog jezika, osjećaju pozvani govoriti kada su pod utjecajem gljive. Šaman koji u takvu stanju govori, riječi izgovara melodičnim glasom, kao da ih recitira, one iz njega izlaze lako i poruke su sasvim jasne. On duboko vjeruje da je u tom trenutku u vezi s izvorom cijele Kreacije.

Prema Wassonu, gljiva se kolektivno konzumira kada treba za bolesnika pitati da li će preživjeti bolest, te što učiniti da se oporavi, ako mu je tako suđeno. Ako je ukraden novac, izgubljen magarac, ili se dugo ne zna što je s nekim rođakom koji je otišao u Ameriku, opet se “pita gljivu” i ona daje odgovore. Wasson je raspoložen vrlo navijački kada je u pitanju “meso bogova”, jer je i sam napravio eksperiment, kada ga je za vrijeme seanse Maria Sabina pitala želi li nešto saznati preko gljive. Da, odgovorio je, zanima me što je s mojim sinom koji se nalazi u Cambridgeu u SAD. Meksikanka dakako nikada nije čula za Cambridge, ali je vrlo brzo odgovorila na upit: mladi Wasson sada nije u Cambridgeu, već kod kuće. Ima emocionalnih problema zbog djevojke i sprema se javiti u vojsku. Naknadnom je provjerom Wasson ustanovio da je sve što je Sabina rekla bilo do u detalje točno. Bar je tako kasnije tvrdio.

Već spominjani dr. Krippner misli da je za vrijeme jedne seanse s gljivom imao viziju smrti Johna F. Kennedyja, odnosno čuo je glas koji je više puta ponovio: “Predsjednik je ustrijeljen...”. To je bilo 1962. godine. Svog se doživljaja sjetio 19 mjeseci kasnije, 25. studenog 1963. godine, kada je na ulici u Dallasu doista puščanim metkom ubijen predsjednik Kennedy. Određenu sjenu na njegovu tvrdnju baca to što je on, navodno, u periodu kada se nalazio pod utjecajem halucinogena vidio kip pokojnog predsjednika Lincolna, koji je također ubijen vatrenim oružjem.

Carlos Castaneda u svojim knjigama govori kako je njegov mentor Don Juan tretirao psilocibinsku gljivu. Zvao ju je humito, “mali dim”, jer je običavao pušiti, pa stručnjaci zaključuju da je tako aktivirao neke kemijske spojeve koji se ne javljaju ako se gljiva uzima oralno. Castanedi je rekao da je gljiva “... saveznik koji omogućava da vidiš i razumiješ stvari koje ti nijedno živo biće ne može razjasniti...”. Nije sasvim jasno o kojim se stvarima radi.

Psilocibinska gljiva ima suviše zanimljivo djelovanje, a da bi bila tako dugo nepoznata Zapadu–zaključuje Terence McKenna. Uzmemo li u obzir relativno nove spoznaje o tome da Stropharia cubensis raste u austrijskim šumama, nije daleko do zaključka da je vrlo vjerojatno za njena neobična svojstva morao znati netko, možda i pred više stoljeća, a nije isključeno da je i u Europi bila dio tajne okultne tradicije. McKenna navodi studiju o slučajnom unosu gljive koja je, kako tvrdi, bila iz porodice Psilocybe, a objavljena je u prestižnom znanstvenom časopisu “Science” još 1914. godine. Autor A. E. Merrill sa sveučilišta Yale opisuje kako su on i njegova nećakinja u okrugu Oxford u Maineu greškom na putu ispržili nepoznatu gljivu i pojeli je. Halucinacije koje opisuje savršeno se poklapaju s iskazima korisnika Psilocybe, ali su njeni prateći efekti izrazito neugodni, na granici podnošljivog.

Neki opisi iz romana Lewisa Carrolla “Alica u zemlji čudesa”, koji je objavljen još 1865. godine, daju naslutiti da je autor poznavao djelovanje psilocibinskih gljiva. Glavni lik romana, Alica, doživljava fantastične promjene nakon što pojede nekoliko komadića gljive, a o istoj gljivi vjerojatno govori i Mordecai Cooke u svojoj knjizi iz 1852. godine, “The Seven Sisters of Sleep” (“Sedam sestara sna”). Vrlo detaljno izgled i djelovanje psilocibinske gljive opisuje i čuveni H. G. Wells u svom djelu “The Purple Pileus”. Ova je izmišljena priča objavljena krajem 19. stoljeća, a navodi niz preciznih podataka po kojima je lako zaključiti da je enigmatični Wells mnogo znao o psihoaktivnim tvarima. A izgleda da se njima bavio podosta, jer u svom romanu “New Accelerator” (“Novi akcelerator”) opisuje čovjeka koji je uzeo drogu koja toliko ubrzava metabolizam da mu se čini da je čitav svijet oko njega nepomičan. To “zaustavljanje vremena” jedan je od vrlo karakterističnih efekata koje izaziva “magična gljiva”.

Wellsov suvremenik, ugledni farmaceut, ali i obožavatelj svega okultnog, John Uri Lloyd, sakupio je, zajedno s bratom, golemu kolekciju gljiva američkog Juga. Svoja iskustva sa Strophariom cubensis ovaj čovjek, po kojem danas nosi svoje ime stručni časopis “Lloydia”, opisuje u knjizi “Etidorpha”, objavljenoj 1895. godine. Posrijedi je traktat o gljivi bogatoj psilocibinom, što je jasno iz niza pasusa. McKenna razvija jednu doista fantastičnu tezu, koristeći se potpisom pod jednom ilustracijom u knjizi. Slika kao da ne spada u sadržaj samog djela, a potpisana je tekstom “Monstrous Cubical Crystals” (“Monstruozni kubični kristali”). Iako Stropaharia cubensis svoje latinsko ime dobiva tek 1906. godine, kada je na Kubi identificira Earle, McKenna je uvjeren da je Lloyd unaprijed znao kako će se “magična gljiva” jednoga dana zvati ! Naime, kao što je cijelo djelo “Etidorpha” pisano u nekakvim šiframa (i naslov je naopako od “Aphrodite”), tako se, prema McKenni, kratica za naziv gljive o kojoj je u knjizi riječ može izvući iz potpisa pod navedenom ilustracijom: Stro Cub ! Samo čudnovata koincidencija ? McKenna se iz petnih žila trudi dokazati da je riječ o nečemu što nadilazi puku slučajnost i uvodi nas u moći koje gljiva može dati svom obožavatelju.

I svibanjski broj “Irish Ecclestical Record” iz 1915. godine donosi tekst iz pera stanovitog A. Newmana, a naslov mu je “Monsieur Among the Mushrooms” (“Gospodin među gljivama”). Pažljivijim čitanjem dijelova ovog teksta, koji je netko potpisao pseudonimom, pokazuje da su mnogi bili svijesni svojstava psilocibinske gljive puno godina prije njene svjetske promocije u hippyjevskom razdoblju.

Nema nikakve sumnje da su neki mistični redovi sufija poznavali gljivu koja je možda, poput pejotla, igrala važniju ulogu u povijesti okultnog no što mi to danas pretpostavljamo. McKenna napominje da bi se češljanjem literature ranije od spomenute zasigurno također moglo naći djela koja bi ukazivala na to da je “magična gljiva” bila poznata starim narodima izvan Južne Amerike. Prema nekima, 8 milenija stari crteži nađeni na platou Tassili u Alžiru predstavljaju čovjeka koji nosi u rukama gljive, koje bi mogle biti roda Psilocybe.

Peter Stafford iznosi špekulaciju prema kojoj je možda krava sveta životinja u Indiji zato što psilocibinska gljiva odlično uspijeva na njenu izmetu, a u Novom je Svijetu svoje preživljavanje dužna istom proizvodu jelena, zbog kojeg su ga navodno mnogi domoroci smatrali svetim. Zacijelo je u pitanju pretjerivanje koje, međutim, pokazuje popularnost “magične gljive” među onima koji se bave izučavanjem halucinogena. Nešto se ipak promijenilo svih ovih godina u kojima su u SAD razvili pravu malu industriju zasnovanu na primitivnoj opremi pomoću koje gotovo svatko, bez obzira na stručno znanje, može uzgojiti psilocibinsku gljivu. Cijeni se da takvih privatnih uzgajivača ima u Americi najmanje pet tisuća, a izgleda da se to odrazilo na kvalitetu doživljaja pod utjecajem čudnovate gljive.

Naime, Maria Sabina, curandera koja je Zapadu otkrila tajnu “magične gljive”, pod kraj svog dugačkog života u kojem je bila progonjena od vlasti, ali i domorodaca, koji smatraju da nije trebala odati njihovu vjekovnu tajnu, govori o tome kako “... gljiva više nema svoju snagu otkada se naširoko koristi...”. Biljka koja je čovjeka nekada povezivala “... sa svijetom bogova i mrtvih...”, danas postaje sredstvo drogiranja i više ne daje ona iskustva kakva je davala dok je još bila dio skrivenog kulta poznatog samo izabranima. Iako možemo ovu tvrdnju otpisati kao praznovjerje, jedan mi je indijanski vrač rekao: “Magična gljiva nije uvijek nježna, iskustva koja daje mogu biti vrlo surova i neugodna. Maria Sabina je znala što govori kada je tvrdila da se ćud gljive izmijenila posljednih desetljeća. Ili su se možda izmijenili ljudi. Na gore...”.

Psilocibin je alkaloid s indolskom jezgrom i jedini u cijelom svijetu halucinogena u svojoj molekuli sadrži atom fosfora. Ako je u sintetičkom obliku, potrebno je 5–10 mg droge da proizvede željeni učinak. Efekti sintetičke droge i gljive praktično su identični, što je, kao što smo već rekli, potvrdila i sama Maria Sabina. Prema nekim istraživanjima, “magičnu” su gljivu poznavali i koristili još u doba Sumerana, što se navodno može zaključiti iz filološke analize, a osim drevnih Veda, njome se vjerojatno bave i još neizučeni rukopisi koje pripisuju Majama. Zanimljivo je da Palenque, duhovni centar Maja izgrađen u 7. stoljeću, danas doslovce obiluje psilocibinskim gljivama poput Psilocybe mexicana, ali i Psilocybe aztecorum i Psilocybe maytecorum. Uopće, nemoguće je i nabrojiti sve moguće teze o utjecaju “magične gljive” na razne civilizacije koje su se javile nakon prvih istraživanja njenih efekata. Antropologija, mistika, botanika i arheologija isprepliću se u pokušaju pronalaženja dokaza da je psilocibinska gljiva odigrala neku presudnu ulogu u povijesti čovječanstva, no za to još nema definitivnog dokaza.

Psilocibinsku gljivu koja je u SAD zakonom zabranjena ipak nije moguće iskorijeniti. Andy Weil je šećući rezidencijalnom četvrti Seattlea pokupio hrpu gljiva ispred kuća vlasnika koji nisu imali pojma o čemu se radi. Time je htio pokazati da se gljiva ovako neobičnih svojstava nalazi praktično na svakom koraku.

Uočljivo je, međutim, da sklonost eksperimentiranju ovom drogom ujedno ne znači zadovoljenje svjetovnih i duhovnih aspiracija. Život mog prijatelja Rubena, koji je nebrojeno puta uzimao psilocibin i meskalin, danas je sve prije no idealan. Droga mu nije pomogla ni toliko da si pristojno organizira život. Danas više ne pokazuje interes za psihoaktivne supstance.

Glad za instant spiritualnim iskustvima u američkom podzemlju halucinogena izbacila je u prvi plan halucinogen, čija je strukturna sličnost s psilocibinom i psilocinom zapanjujuća. Riječ je o N, N-dimetil triptaminu, DMT-u, koji je pronađen u čak tridesetak biljaka u prirodi. To je neke halucinogenoljupce potaklo da ga promoviraju kao neku vrstu cerebralnog vitamina, koji bi ljudi trebali uzimati kao dio svakodnevne prehrane. Jer, on, kako kažu, daje najjača duhovna iskustva. Pomnijim proučavanjem djelovanja DMT-a na psihu čovjeka upada u oči činjenica da većina onih koji su ga uzimali ima jednu primjedbu glede njegova ponašanja. Nakon nekoliko tripova, DMT najčešće počinje davati zastrašujuća iskustva koja toliko uzdrmaju onog tko ga uzima da on ubrzo odustaje od magičnog vodiča u više svjetove.

Obzirom da se uzimanjem droga nitko nije prosvijetlio, ali je zato priličan broj onih koji su nastavili eksperimentirati u prslucima koji se kopčaju na leđima, jasno je da ovakav način duhovnog sazrijevanja ne treba preporučivati nikome. Ovdje važi onaj Murphyjev zakon: “Prečica je najduži put između dvije točke”. Do svega što ima trajnu vrijednost i daje stabilno samopouzdanje dolazi se iskrenim duhovnim naporom, koji je uvijek na kraju, makar i nakon više godina, nagrađen.