Koloidno srebro |
Postavlja se pitanje što je to koloidno srebro i, ako radi, kako radi. Ako radi, zbog čega nije u široj medicinskoj primjeni? Srebro je najmoćniji prirodni antibiotik u čijem prisutstvu bakterije, virusi i gljivice žive najduže 6 minuta. Da bi se vidjeli uzroci današnjeg ignoriranja ove vrlo moćne supstance koja gotovo bezuvjeto ubija bakterije, gljivice i viruse, treba zagrepsti ispod površine i suočiti se s razmišljanjem i djelovanjem vladajuće farmaceutske oligarhije na čelu s multinacionalnim kompanijama koje svojim novcem diktiraju razvoj današnjih medicinskih preparata i smjerove istraživanja. Današnja paradigma medicinske industrije počiva na profitu. Profitu je u interesu dugoročna terapija a ne ozdravljenje pacijenta. Ekonomisti a ne medicinari diktiraju razvoj lijekova. Današnja alopatska medicina je posvećena zatiranju simptoma i ignoriranju pravih uzroka bolesti. Alternativa tome je holistički pristup ljudskom tijelu na način da ga gledamo kao cjelinu u kojem svaki organ i njegovo zdravlje zavise o stanju cjeline. Da bi se izliječio organ, treba izliječiti čovjeka. Terapija osigurava farmaceutskim kompanijama dugoročne "klijente" koji konstantno rastućim izdvajanjima za zdravstvo u biti ne čine ništa drugo do li održavaju status quo. U suprotnome, kad bi terapija izostala, potencijalni lijek ne bi donosio zaradu; poznata je, naime, činjenica da zdrav čovjek nije dobar kupac farmaceutskih preparata čemu se danas upravo i teži. Ako tome dodamo da potencijalni lijek i njegova proizvodnja ne bi zavisili od tih farmaceutskih kompanija i činjenicu da ga je moguće proizvesti doma u kućnoj radinosti uz minimalno ulaganje truda, nije teško razumjeti zbog čega se nitko od njih ne žuri govoriti o toj temi, a kamoli reklamirati proizvod. Naravno, nije na odmet ni osvrnuti se na zanimljiv paradoks prema kojemu, usporedo s ulaganjem u zdravstvo, raste broj bolesnih ljudi. Ako tome dodamo da je, recimo u SAD-u, službena "mainstream" medicina treći po redu uzročnik smrtnosti s preko 200 000 slučajeva godišnje, onda se možemo zapitati je li to uistinu paradoks ili možda pravilo? Međutim, u društvu gdje ljudi bez odviše razmišljanja prihvaćaju sve činjenice prezentirane putem medija, medija iza kojih, moramo naglasiti, stoji ista vrsta kapitala koja stoji i iza farmaceutskih industrija, naravno da ne možemo očekivati da će prosječan čovjek postavljati odviše pitanja ni pokazati inicijativu da sam učini napor i provjeri istinito stanje stvari. Zbog čega bi to i činio kad su mu odgovori već dati a da on sam toga najvjerojatnije i nije svjestan. Sve je to njemu lijepo objašnjeno putem televizije, što je točno a što nije, tko je negativac a tko je pozitivac...Uostalom, ako tako svi misle, nema razloga da tako ne misli i on. U stvarnosti, stvar je prilično kompliciranija ili možda jednostavnija, ovisno o perspektivi gledanja na istu. Medicinska struka kaže da nešto djeluje ili ne djeluje i ljudi prirodno slijede njihov savjet jer je to ponekad jedino što mogu učiniti. Medicinska struka tvrdi da to nešto djeluje ili ne djeluje jer su tako obrazovani, a obrazovani su na taj način i u skladu s tim informacijama jer je takva politika Ministarstva zdravstva koju promovira World Health Organization ( Svjetska zdravstvena organizacija)ili organizacije poput FDA (Food & Drug Agency) iz SAD-a. Sve to ne bi bilo tako zanimljivo da te iste organizacije nisu velikim dijelom financirane upravo novcem najznačajnijih svjetskih multinacionalnih farmaceutskih kompanija ili da,u krajnjoj liniji, predstavnici tih istih kompanija ne sjede u upravnim odborima organizacija za koje se pretpostavlja da bi upravo njih i trebale kontrolirati i koje kroje politiku poslovanja. Jedan od njihovih "konstruktivnih" zahtjeva je da se za kliničko provjeravanje lijeka u SAD-u organizaciji FDA treba uplatiti samo za početak 1 000 000 $. Naravno, ukoliko niste predstavnik farmaceutske kompanije, ta vam je svota daleko prevelika, a ukoliko jeste,tada vam ne pada na pamet ulagati toliki novac u stvar koja potencijalno ima moć da vam uništi posao, tj. da svede broj bolesnih na minimum. Na taj način, iz pozadine, a opet dosta direktno, kapital ima moć da obrazuje kadar na način koji će učvrstiti položaj tog istog kapitala. Treba ipak naglasiti da farmaceutske kompanije same po sebi nemaju ništa protiv srebra kao takvog. Njihov problem leži u vrlo izvjesnoj činjenici da bi im proizvodnja koloidnog srebra, radi veoma jednostavnog načina dobijanja, mogla izmaći kontroli. Konkretnije govoreći, danas se u kirurškim dvoranama koristi srebro koje je poznato kao veliki baktericid. Koriste se također i srebrni zavoji zbog poznate sposobnosti srebra da ubrza regeneraciju tkiva. Međutim, oralno uzimanje srebra se etiketira kao veliki rizik za zdravlje ljudi i sustavno se pokušava spriječiti kolanje informacija o pozitivnim mogućnostima i učincima istoga. Konkretno, u SAD-u je srebro masovno upotrebljavano kao najjači poznati prirodni antibiotik sve do pojave FDA-a 1938. godine. FDA je 1999. je donijela zaključak da su svi proizvodi koji sadrže koloidno srebro i njemu pripadajuće agense nesigurni za korištenje, te da se zabranjuje prodavati iste u svrhu tretiranja bolesti. Navodi se takoder i da neadekvatna uporaba koloidnog srebra uzrokuje argiriju, no o tome što su podrazumijevali pod ovim "neadekvatno" bit će riječi kasnije. Činjenica da u SAD-u postoje aktivna istraživanja koloidnog srebra već više od devedeset godina i da je zabilježeno preko šestopedeset bolesti na koje dotični produkt ima odlično djelovanje nije smetala operativcima FDA-a da zaštite profit farmaceutskih kompanija. Profit se zaštićuje slanjem upozorenja svim kompanijama ili web stranicama koje govore o koloidnom srebru kao potencijalnom lijeku da će im se, ukoliko se ogluše na upozorenja, zabraniti rad i konfiscirati imovina. U međuvremenu ponavljaju poznatu priču o argiriji uvjeravajući ljude koji imaju namjeru koristiti koloidno srebro da će im koža poplaviti kao posljedica korištenja istoga. Također ne treba smetnuti s uma da je to organizacija koja je odobravala lijekove za koje su kasnije istraživanja pokazala da i do tri puta povećavaju rizik od srčanih bolesti. FDA-u također ne smeta aspartam kojeg danas mozemo naći u većini gaziranih sokova i općenito prehrabenim artiklima. Bivši FDA-in toksikolog, Dr. Adrian Gross, je pred američkim Senatom priznao da je prije puštanja aspartama u javnu uporabu testiranjem na životinjama potvrđeno njegovo kancerogeno djelovanje. Svi primjeri koje bi trebali biti ovdje nabrojani su tema za sebe i neću se previše osvrtati na njih. Sve gore navedene primjere iz američke današnjice navodim kako bi ljudi znali s kim imaju posla. Na ovaj ili onaj način, ti isti ljudi i taj isti kapital vode igru na globalnoj razini, a da im pritom usklađivanja lokalnih državnih zakona s odredbama međunarodnih institucija koje rade u interesu kapitala idu itekako na ruku. Citirat ću dr. Matthias Ratha iz njegove knjige "Zašto životinje ne oboljevaju od srčanih bolesti, a ljudi da!"
Možda bi trebalo reći i nsto vise o Codex Alimentarius Commision i njegovoj funkciji. Codex Alimentarius možemo gledati kao zajednički WTO (World trade organization) i WHO (World health organization) projekt. Ta je organizacija posvećena posvemašnjem uništenju svih lokalnih proizvođača raznih prehrambenih suplemenata i zamijenjivanju tih proizvoda s njihovim, pomoću cijelog niza zakona koji se uvode na današnjem globalnom tržištu lijekovima. Možemo ih, dakle, smatrati nekom vrstom grupe predstavnika velikih farmaceutskih kompanija čiji je fokus na povećanju tržišne dobiti, forsirajući njihove vlastite regulatorne"standarde" u globalni standard i implementirajući taj standard u manje sredine, a sve u ime profita. Dakle, njihova najveća žudnja i želja je posvemašnja eradikacija bilo kakve prirodne terapije. Prirodna terapije će biti doduše moguća, ali uz takve troškove njene verifikacije da će biti dostupna samo tim istim farmaceutskim kompanijama koje je onda mirno mogu nastaviti ignorati. EU će sa svojim zakonima koji će slijediti put Codexa Alimentariusa (koje će naravno i Hrvatska morati primjeniti) do 2007. učiniti ilegalnim preko 5000 ljekovitih prehrambenih suplemenata. Zanimljiva je novost da se minerali i vitamini također svrstavaju u lijekove šta ih čini podložnim vladinim intervencijama u smislu količine i preporuke. Konačne odredbe o RDA vrijednostima u suplementima kao i njihov ograničen broj po suplementu (13 za vitamine i 15 za minerale što u principu znači da ostajemo bez preko 60 nužnih supstanci) te vladina kontrola tih suplemenata znači da će se na tržištu nalaziti samo bezvrijedni identični suplementi. Međutim, treba znati da sve ako i dotična stvar bude izgledala bolje, jedini razlog će biti taj što će te suplemente prodavati BIG PHARMA ili pak, drugim riječima, globalni konzorcij farmaceutskih kompanija. Dr. Matthias Rath, nutricionistički specijalist, demonstrirao je da prehrambeni suplementi zaustavljaju razna stanja poput srčanih bolesti.
Bolesti uzrokovane lijekovima kotiraju pri vrhu uzroka smrtnosti u zapadnom svijetu. Uzmimo za primjer Novi Zeland gdje statistika (koju je provela upravo novozelandska vlada) govori da oko 3000 ljudi godišnje umire od preporučenih lijekova ili od direktnih posljedica ortodoksnih medicinskih zahvata. Statistika govori o približno 3250 mrtvih, o 9000 ljudi sa stalnim oštečenjima i o 66 000 ljudi ukupno sa zdravstvenim problemima. To je, govoreći o koloidnom srebru,važno znati jer se ovdje u slučaju jedne loše primjene "home made" srebra i pojave argijirije radi uzimanja otopine koja je 1000 puta koncentriranija od preporučene tijekom dužeg razdoblja, cijela tehnologija etiketira kao rizična, posve zapostavljajući činjenicu da se na tržištu lijekova (s kojima se srebro kao prirodni antibiotik ne može mjeriti jer je manje toksično i svakako učinkovitije) nalaze supstance od kojih ljudi umiru praktički svakodnevno. Nabrajati slučajeve preminulih radi sličnih akrobacija je također preopsežna tema za ovaj uvod. Dovoljno je spomenuti rak i sve "zahvate" poduzete kako bi se zataškali mnogo uspješniji načini liječenja te bolesti. Uostalom, kako kometirati izjavu dr. James Watsona, nobelovca koji je otkrio strukturu DNA i bio dvije godine u vodstvu National Cancer Advisory Board-a i koji je, na pitanje što i kako on čini na rješavanju te bolesti, vrlo jasno odvratio: "To je sve hrpa sranja!".
Povijest korištenja Koloidno srebro kao prirodni antibiotik nije ni izbliza nova stvar. Skladištenje rezervi pitke vode u srebrnim posudama za vrijeme ratnih pohoda zabilježeno je još kod starih Grka. Poznat je slučaj Aleksandra Makedonskog i njegovog prodora na istok. Obični vojnici koji su pili iz bakrenih čaša redovito su patili od raznih bolesti i infekcija probavnog trakta za razliku od časnika koji su pili iz srebrnih čaša. Smrtnosna kuga u Europi koja je ubila milijune ljudi posve je zaobišla Saracene koji su vodu držali u srebrnim posudama vjerujući da takva voda ne može uzrokovati smrtonosne bolesti. Perzijanci su također, još u 5 st. pr. n. e., koristili srebro kako bi očuvali svježinu vode. Rimljani su naveliko koristili srebrni nitrat u suzbijanju infekcija. Poznati srednjovjekovni alkemičar Paracelzus govori u svojim hermetičkim spisima o ljekovitom utjecaju srebra. Pioniri, nekadašnji istraživači Amerike, držali su srebrne dolare u posudama s mlijekom kako bi spriječili kvarenje istoga. Ajurveda, sustav holističkog liječenja s korijenima u vedskoj filozofiji, koristi srebro kao sredstvo za održavanje mladolikosti i oporavak od rana te sterilizaciju vode. U korist tih svrha govore, kako ćemo kasnije vidjeti, i neki od rezultata moderne medicine. Međutim, zadržat ćemo se na modernijim vremenima za koja imamo više provjerljivih informacija. Šira upotreba srebra u medicini počela je u 19. st. kada je nekolicina liječnika istovremeno započela s velikim uspjehom liječiti maligne bolesti kože, pospješivati zaliječenje rana i suzbijati infekcije. U to vrijeme počeo se koristiti razrijeđeni srebrni nitrat za suzbijanje infekcija očiju kod novorođenčadi. Kasnije se došlo do zaključka da je dotična otopina djelotvorna isključivo zbog prisutnosti srebrnog iona. Von Naegeli i suradnici su skovali termin "oligodinamički" da bi opisali način na koji se, prilikom dodira s tekućinom, srebrni ion otpušta u otopinu. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, jedan od utemeljitelja moderne kirurgije, Dr. William Halstead, započeo je praksu povijanja rana srebrnim zavojima, što je bilo uobičajeno i nakon drugog svjetskog rata gdje god su za to postojali uvjeti, sve do trenutka kad su moderni antibiotici postali širom rasprostranjeni i dostupni. Prvo elektro-koloidno srebro proizvedeno je 1924.g. i bilo je naveliko upotrebljavano kao moćni baktericid i antiviralno sredstvo. Dr. Henry Crooks je bio prvi koji je u suvremeno doba dokazao da je koloidno sredstvo izuzetno baktericidno a sa druge strane i posve bezopasno za ljudsko zdravlje. U to doba, za vrijeme velike financijske depresije s naglaskom na veliku depresiju u SAD-u, proizvodnja srebra je bila otežana i tražila su se jeftinija rješenja. Tada su se pojavili razni antibiotici, kao npr. penicilin, koji su se udomačili u medicinskoj primjeni sve do današnjih dana. Međutim, već tridesetak godina kasnije, postalo je jasno da se bakterije gotovo u pravilu prilagođavaju antibioticima te da takvi antibiotici nisu niti mogu biti dugotrajno rješenje problema. Početkom 70.-tih godina prošloga stoljeća situacija se zaoštrila i broj istraživanja je naglo porastao. Grupa znanstvenika iz New Yorka na Veterans Administration klinici uvodi u upotrebu srebrne derivate za liječenje do tada jako teško izliječivih kompleksnih infekcija na kostima. Kasnije se ta upotreba primjenjuje u širem kontekstu kao srebrni najlon u svrhe ortopedske kirurgije. Nekako u isto vrijeme provedena su još tri istraživanja s istim rezultatima. Također, nanovo je zamijećen danas dobro poznati učinak srebra na zarastanje rana. Dr. Alvarez je, na odjelu za dermatologiju Univerziteta u Miamiju, 1985.g. proučavao efekt strujom aktiviranog srebra na zarastanje kože i došao do odličnih rezultata. Dr. Marino i dr. Albright su, na odjelu za ortopedsku kirurgiju Louisiana State Universitya, od 1983. do 1986.g. studirali utjecaj aktivnog srebra na kronične infekcije kostiju. Sva ispitivanja u tu svrhu su jasno pokazala odlična svojstva srebra. Dr. Chu i dr. McManus, na vojnom istraživačkom centru u Fort Sam Houstonu od 1989. do 1996.g. dokazuju odlična regenerativna svojstva srebra i prilikom liječenja opekotina. U sličnom je istraživanju dr. Carl Moyer, ravnatelj Odjela za kirurgiju na Fakultetu u Wasingtonu, ispitivao načine za brže zacijeljenje opekotina. Njegov suradnik, dr. Margraf, glavni biokemičar odjela, tražio je antispetik koji bi bio dovoljno jak a opet dovoljno bezopasan kako bi se mogao nanijeti na velike površine tijela. Provjerili su 22 aniseptička rješenja i svih 22 je imalo ozbiljne mane. Nadalje, na sve te supstance mikroorganizmi mogu postati otporni i garantira se rezistentnost na samo neke mikrorganizme, dok na druge nemaju nikakav učinak. Jedna od bakterija na koju ti antiseptici uglavnom nisu imali učinka bila je Pseudomonas aeruginosa. Gotovo se uvijek pojavljivala u opekotinama, jačajući infekciju. U svom istraživanju, dr. Margraf je naišao na brojne reference na srebro te odlučio pokušati s njime. Zbog odličnih rezultata koje je postigao, njegovo je istraživanje rezultiralo stotinama potencijalnih upotreba koloidnog srebra. Tijekom godina, konzistentno i jednoglasno, istraživanja diljem svijeta pokazala su ne samo da nedostatak srebra u organizmu može onemogućiti pravilno funkcioniranje imunološkog sustava, nego da srebro djeluje i na cijeli spektar patogenih organizama bez ikakvog lošeg utjecaja na ljudski organizam. Također, dokazano je i da srebro potiče rast tkiva i zacijeljivanje rana. Gotovo sve patogene organizme, pa i one rezistente na antibiotike, koloidno srebro ubija u roku od šest minuta. U biti, nije poznat niti jedan kojega srebro ne ubija u manje od šest minuta i to u koncetraciji od najviše 25 ppm (25 dijelova na milijun, 25 mg na litru vode). Također, zabilježen je i odličan utjecaj srebra na stanice raka. Zanimljiva je i priča jednog istraživača, Roberta O. Beckera, sa Sveučilišta u Syracusi. U pokušaju da dokaže da niske istosmjerne struje imaju povoljan utjecaj na zarastanje rana kod pokusnih štakora, otkrio je da nije struja ta koja je zaslužna za oporavak nego srebrne elektrode koje je koristio i koje su ispuštale ione srebra u ranu. Njegova knjiga "The Body Electric and Cross Currents" je bila toliko provokativna da mu je čak bilo predloženo da je ne objavi. Kada ju je objavio i pustio u prodaju, dobio je otkaz i ukinuta mu je financijska pomoć. Njegova zapažanja ukazala su ne samo na očitu sposobnost srebra da ukloni sve patogene mikroorganizme već i na njegovu sposobnost da obnovlja tkivo i ubrzava zarastanje rana i to do tri puta brže od uobičajenog! Zamijetio je i nastanak matičnih stanica u kontaktu iona srebra i stanica. Te su matične stanice odlazile u ozlijeđene dijelova tijela i diferencirale se u potrebne stanice. Zapazio je i da se, u kontaktu sa srebrnim ionom, meko tkivo i koža obnavljaju na način koji se nije mogao usporediti ni s jednim njemu poznatim prirodnim procesom. Također, treba istaknuti njegove zaključke oko utjecaja iona srebra na stanice sarkoma. Naime, primijetio je da u kontaktu sa srebrom iste mijenjaju ponašanje i diferenciraju. Međutim, kao što je već spomenuto, FDA je 1999.g., pod prijetnjom zatvaranja tvrtki i konfiskacije imovine, u SAD-u zabranila upotrebu i maltene javno promoviranje upotrebe koloidnog srebra, navodno zbog argirije, po svojoj naravi isključivo kozmetičke i usto veoma teško dobive bolesti. Srebro se koristi i na posredne načine. NASA ga koristi kao sustav purifikacije zraka i vode u "space shuttl-u". Večina današnjih filtera za vodu i zrak također se baziraju na toj shemi. Zanimljiv je i primjer naroda koji koristi "srebrnu vodu" od pamtivijeka. Narod Hunza, u sjevernom Pakistanu, u izvorima vode ima izuzetne koncetracije srebra, koloidnih čestica i minerala u tragovima. Cijela dolina je poznata po nevjerojatnom zdravlju svojih stanovnika. Bilo bi preopširno nabrajati sve ljude koji su sami, ili u grupnim istraživanjima, dolazili do pozitivnih spoznaja utjecaja srebra na zdravlje čovjeka. Neka nam najveći dokaz bude mnoštvo ljudi koje svakodnevno u preventivne i terapijske svrhe koristi srebro i dolazi do odličnih rezultata. Način djelovanja Koloidno srebro je vrlo jak prirodni antibiotik koji je pokazao rezultate kod 650 raznih bolesti, bez ikakvih štetnih nuspojava za ljudski organizam i zdravlje. Za razliku od ostalih antibiotika, zbog prirode djelovanja srebra u organizmu, jednostanični patogeni organizmi nisu u stanju razviti rezistenciju na srebro. Ne samo da se ne razvijaju stanične linije otporne na srebro (bakterije otporne na antibiotik) kao što je slučaj s ostalim antibioticima, već je i srebro posve inaktivno prema ljudskom tkivu. Dakle, za razliku od ostalih lijekova, srebro je u potpunosti netoksično i na lak način se čisti iz organizma. Slučajevi argirije koji su dokumentirani uglavnom su nastajali kao rezultat pretjeranog unošenja AgNO3 (srebrnog nitrata) i sličnih toksičnih srebrnih soli u koncetracijama i količinama koje višestruko nadmašuju preporučene oralne doze unosa koloidnog srebra. Mehanizam izbacivanja koloidnog srebra i srebra unešenog u formi soli je drastično različit. Mehanizam po kojem srebro djeluje na tako širok spektar bolesti je inhibicija respiratornog enzima na staničnoj stijenci patogenog organizma. Unutar nekoliko sljedećih minuta mikroorganizam se doslovce "uguši" i biva eliminiran iz organizma preko eliminacijskih sustava našega tijela. Za to vrijeme, stanice tkiva su nedirnute jer su proces i mehanizam kojima one uzimaju kisik posve drugačiji od mehanizma koji upotrebljavaju bakterije za tu istu stvar. Također, kod gljivica koje su povezane u kolonije, srebro djeluje na sličan način. Naime, njihov je metabolizam u tom smislu jednak onome jednostaničnih organizama poput bakterija. Kod virusa je slična stvar. Naime, čim virus zarazi stanicu, ta stanica degradira metabolizam u smjeru proizvodnje virusa. Virus će napasti pojedinu stanicu te preuzeti kontrolu nad jezgrom te reprodukcijskim i proizvodnim resursima stanice. Dakle, umjesto enzima, hormona i sl., proizvodit će se i reproducirati virus. Nove kopije virusa će se zatim otpustiti u krvotok i okolno tkivo šireći zarazu. Međutim, za vrijeme preuzimanja metabolizma stanice od strane virusa, dogodit će se još jedna stvar. Dio metabolizma stanice će se "vratiti" na primitivnije oblike metabolizma. Jedan proces koji nas posebno zanima je respiratorni dio koji će se u takvoj stanici vratiti na iste mehanizme kakve koristi i bakterija za unos kisika u stanicu. U tom dijelu će reprodukcija virusa u organizmu postati ranjiva na učinke srebra. Naime, i ta će se stanica u prisutnosti srebra "ugušiti". To je mehnizam na kojem mnogi istraživači u zadnje vrijeme in vitro dokazuju fenomenalnu učinkovitost srebra na virus HIV-a. Naime, srebru je svejedno je li je riječ o virusu gripe, virusu ptičje gripe ili HIV-u. On jednostavno, čim virus HIV-a počne ekspresiju u stanici, inhibira trajno enzimski mehanizam na staničnoj stijenci koji je zadužen za respiraciju. U procesu, koloidno je srebro samo katalizator te, nakon šta onesposobi zaraženu stanicu, nastavlja sa svojim aktivnostima na ostalim stanicama.Postoji, doduše, u sklopu prvog službenog istraživanja srebrnih nanočestica na Univerzitetu u Texasu i rad koji govori o drukčijem mehanizmu djelovanja. Teorija i dio rezultata iz eksperimenta pokazuju da nanočestica srebra direktno napada virus HIV-a vežući se na njega direktno preko glikoproteina na površini virusa. Inkubacijom od tri sata s virusom HIV-a srebro je onesposobilo i uništilo 100% virusa. S jednostaničnim gljivicama mehanizam je jednak. Međutim, postoji još jedna opasnost za ljude o kojoj se toliko i ne govori. To su paraziti. Hulda Clark, autorica knjige "The Cure for All Cancers" i "The Cure for HIV and AIDS" postavlja teoriju po kojoj većina bolesti uopće ne bi mogla postojati u tijelu bez prethodne prisutnosti parazita. Dakle, eliminacijom parazita, okolina u organizmu bi automatski onemogućavala razvoj drugih bolesti koje danas tretiramo. Činjenica je da srebro utječe na parazite jer se razmnožavaju uglavnom preko jajašaca koja prolaze jednostaničnu fazu gdje su ranjivi i gdje im srebro također može ugroziti respiratorne mehanizme. Za potpuno odstranjivanje parazita trebalo bi nastaviti liječenje do nestanka svih parazita iste vrste u tijelu koji su u stanju položiti jajašca..In vitro učinak srebra na jajašca mnogih parazita je već potvrđen. Iz gornjih bi se odlomaka dalo zaključiti da je upotreba koloidnog srebra preporučljiva uglavnom kod već prisutnog oboljenja. Međutim, koloidno srebro je najučinkovitije kao preventivno sredstvo. Srebro u organizmu formira rezervni imunološki sustav, čuvajuci T-limfocite i još k tome obavljajući dio posla za njih. Mnoge bolesti zapravo nastaju isključivo zbog pada imuniteta. Samo jak imunitet je u stanju riješiti većinu zaraza i infekcija bez ikakve pomoći sa strane. Konzumacija srebra na dnevnom nivou u startu suzbija infekcije, kako bakterijske tako i virusne, sprečava razmnožavanje parazita i gljivica i formira sekundarnu zaštitu organizma. Uzimanje srebra pomaže i kod sasvim specifičnih situacija kao što su teške opekotine zadobivene u požaru. Utjecaj srebra na zarastanje rana i njegovo antiseptičko djelovanje je potvrđeno više puta i zasad mu nema premca. Klasični antiseptici uglavnom peku kožu jer ubijaju i uništavaju okolno tkivo u pokušaju da ubiju bakterije zbog čega su, dakle, svi u određenoj formi toksični. Treba reći da nisu sve bakterije negativne po ljudsko zdravlje. Imamo cijeli niz prijateljskih bakterija koje nam asistriraju, ponajviše u probavi. Većina tih bakterija ostaje posve netaknuta koloidnom srebrom zbog velike apsorpcije srebra u tkivu tankog crijeva. Na žalost, zbog manjka istraživanja na tom polju, potpuni mehanizam nije posve poznat pa se preporučuje, uz svakodnevno oralno uzimanje koloidnog srebra, i uzimanje probiotičkih napitaka poput kefira. Međutim, treba naglasiti da se radi samo o mjeri opreza jer nije zabilježen ni jedan slučaj oštećenja crijevne flore zbog uzimanja koloidnog srebra. Uostalom, oralno uzimanje srebra je samo jedan od mogućih načina. Srebro se može i izravno nanositi na kožu, na opekline i gljivice, npr., što je ušlo u širu primjenu zahvaljujući srebrnim zavojima. Voda se može sterilizirati pomoću malih količina srebra, ono se može i nazalno uzimati u obliku aerosoli i slično. Naime, prilikom oralnog unošenja, srebro ne dospijeva ravnopravno u sve organe, pa zato srebro unošeno na takav način ne daje rezultate kod bolesti tipa upale pluća, već se u tom slučaju uzima nazalno u obliku spreja.Dakle, upotreba srebra nadilazi njegovu isključivo oralnu konzumaciju. Još pred 100 godina srebro se koristilo za sprečavanje očnih infekcija kod novorođenčadi direktnim nanošenjem. Jedno od zanimljivih djelovanja srebra pokazao je i već prije spominjani dr. Becker koji je demonstrirao sposobnost kationa srebra da dediferencira i potencira proizvodnju matičnih stanica u kontaktu sa stanicom neuroblasta i stanicom sarkoma. Efekt je dvojak. Prvi je primjenjiv u terapiji raka. Dakle, za razliku od klasičnih kemoterapeutika koji su po prirodi i citostatici i toksični i štetni za organizam, srebro je posve inaktivno i netoksično te sposobno posve selektivno razgraditi stanice raka. Drugi efekt je možda i zanimljiviji. Proces starenja počinje u odrasloj dobi nemogućnošću stanica da nadomjeste mrtve stanice. Međutim, povećana koncetracija matičnih stanica (stanica iz kojih nastaju sve ostale stanice) je sposobna znantno olakšati taj proces, čime se javljaju čudesne mogućnosti kod primjene tog principa na opće stanje i pomlađivanje organizma. Detaljnije objašnjenje mehanizma djelovanja koloidnog srebra nadilazi okvire ovog teksta, međutim, najbitnije je za sada znati samo to da kationi srebra, u direktnom kontaktu s fibroblastima, potiču proizvodnju matičnih stanica. Ne treba smetnuti s uma ni da opterećeni imunološki sustav ni organizam kao takav nisu u mogućnosti proizvoditi matične stanice te da ih rasterećenje u vidu koloidnog srebra može potaknuti na intezivniju aktivnost u tom smislu. Npr., poznat je utjecaj koloidnog srebra na rast fetusa koji tako raste i sazrijeva puno brže. U zadnje vrijeme se također dosta špekulira o elektrostimulacijskim osobinama srebra, mehanizmima koji na nedirektne načine, preko koloidnog zeta potencijala, pomažu tijelu da povrati ravnotežu. Tu se spominju i razne katalizatorske uloge srebra koji, bilo u obliku iona ili obliku koloida, može imati važnu funkciju u organizmu. Konačan zaključak oko načina djelovanja srebra u organizmu mogli bismo svesti na tezu da je srebro specifično u odnosu na stanice a ne bolesti. Dakle, srebro ne razlikuje bolesti koje liječi već, općenito govoreći, razlikuje ljudsku stanicu od stanica koje su strane organizmu.
Ionsko srebro Vs. koloidno srebro U dosadašnjem tekstu otopinu srebra sam u većini slučajeva zvao koloidnom srebrom. Međutim, to je samo jedan dio istine. Otopina, suspenzija srebra, u sebi sadrži i ione i koloide. Da budemo precizniji, u otopini mogu biti ioni srebra (Ag+), nabijene srebrne čestice koje se sastoje pretežno od Ag- i veće metalne čestice koje su u suspenziji i koje se s vremenom mogu istaložiti. Dakle, ugrubo govoreći, dio otopine čine ioni a dio koloidi. Počet ćemo od koloida.
Neki otopinu dobivenu u kućnoj radinosti metodom LVDC, zovu jednostavno izolirano srebro. To su manje ili veće čestice srebra okružene pretežito hidroksilnim ionima. Došli smo tako do jedne od najvećih dvojbi u svezi cijele upotrebe koloidnog srebra, barem govoreći o ljudima koji ga proizvode doma. Dvojba je sadržana u pitanju što zapravo u toj otopini djeluje? Koloidi ili ioni? Moj je stav u svezi toga podudaran s rezultatima mnogih eksperimenata koji se danas izvode i koji kažu da su ioni a ne koloidi ono što djeluje. No, krenimo od početka. Srebro se u ovoj ili onoj formi upotrebljava prilično dugo. Prije kojih sto, stopedest godina, počelo se primjenjivati u obliku srebrnih soli čija cijena nije bila prevelika a koja je bila relativno lako dostupna. Iz tih vremena datira sprečavanje infekcije oka kod novorođenčadi sa AgNO3-om (srebrni nitrat). AgNO3, uz još neke srebrne soli, ima nezgodno svojstvo da lako zaostane u koži jer ga se organizam teže rješava. U koži bi srebro reagiralo s pigmentom te bi se kao rezultat javljala argirija. Argirija je kozmetička bolest. Pojavljivala se kod velikih predoziranja srebrnim solima. Da bi izbjegli tu situaciju, ljudi su se početkom 30-tih godina prošlog stoljeća, kada je struja postala dostupnija za potrebe elektrolize, sjetili raditi koloidni oblik srebra koji, za razliku od srebrnih soli, sadrži samo i isključivo srebro. Otad se srebro uglavnom naziva koloidno srebro premda sami koloidi i nisu baš zastupljeni. Dakle, proizvodnja "koloidnog" srebra u formi u kojoj ga poznajemo danas je isključivo stvar pokušaja da se u otopini dobije samo ion srebra umjesto soli srebra koje su smatrane potencijalno opasnim. O načinima kako se i da li se uopće može odrediti koncetracija koloidnog i ionskog srebra u otopini bit će govora u kasnijim poglavljima, međutim, zasad je dovoljno napomenuti da će veće čestice srebra, a sukladno tome i koloidi, lomiti svjetlost lasera dok otopljeni srebrni ioni i manje čestice srebra neće. Posljedica toga je Tyndallov efekt. Tyndallov efekt je pojava gdje koherentna zraka svjetlosti prolazi kroz otopinu koloida koji je lome te kao posljedicu ocrtavaju njezin put kroz otopinu. To je jedan od načina na koji možemo potvrditi prisutnost koloida u otopini. Otopina u kojoj se nalazi dosta koloida iz istog će razloga biti zlatno-žuta i na običnoj bijeloj svjetlosti. Ionske otopine srebra nemaju to svojstvo te su one posve prozirne i ne daju Tyndallov efekt. Provedena su istraživanja s čistim otopinama iona i koloida i zaključak je nedvojben. Ionsko srebro ima daleko najveći i najefikasniji efekt na patogene organizme. Jedan od najvećih pionira na tom području u zadnjih 30-ak godina, dr. Becker, u svojoj knjizi "Body electrics" govori isključivo o utjecaju iona srebra na bakterije. Također, ion srebra je taj koji ima mogućnost dediferencirati stanicu i povećati koncetraciju matičnih stanica! Dakle, evidentno je, kroz cijeli niz istraživanja, da je ion ono što u toj otopini ima glavni utjecaj. Zna se da su veće čestice inaktivnije u organizmu i da nemaju posebno jak utjecaj na bakterije. Neki ljudi jednostavno taj cijeli kompleks različitih formi srebra zovu elektro-koloidno srebro pozivajući se vjerojatno na svojstvo da su i čestice srebra u suspenziji nabijene. Treba vidjeti i u kojem se kontekstu ovdje misli na ione. Ioni bi sami po sebi, pri ulasku u probavni trakt, trebali ući u želudac gdje će pri kontaktu s ionom klora (koji je tamo prisutan u kloridnoj kiselini) formirati vrlo netopljivu sol - AgCl. EIS (electro-isolated silver) ili ionsko srebro koje je okruženo hidroksilnim ionima te je dovoljno maleno (nekoliko nanometara), ući će u krvotok već u ustima i tamo obavljati funkciju zbog koje smo ga i uzeli. Međutim, treba reći da se mnogi ioni metala keliraju (okružuju organskim molekulama ) na ulasku u organizam (recimo feritin je jedan od oblika željeza u organizmu jer je sam Fe kao ion štetan) te da zapravo nitko ne zna zasigurno što se točno događa. Postoje mišljenja da samo čestično srebro djeluje a da ionsko ne djeluje uopće. Međutim, kada imamo u vidu neke in vitro eksperimente i istraživanja provedena na ionskom srebru te rad dr. Beckera, ipak se nameće činjenica da je vrlo vjerojatno ionsko srebro to koje djeluje u najvećoj mjeri. Jednu usporedbu te dvije forme srebra je napravila firma koja je i sama umiješana u njenu proizvodnju pa u tom kontekstu treba obratiti pozornost i na njihov rad (njihov proizvod Sovereign Silver sadrži više od 95% iona srebra), međutim rezultati su i ovako poprilično jasni. Firma je Natural-Immunogenics Corp. sa sjedištem u SAD-u. Eksperiment je proveden više kao usporedba dva produkta, jednog kao dominantno ionskog i drugog kao pretežito zasnovanog na sitnim česticama srebra. Testirane su prvenstveno baktericidne mogućnosti jednog i drugog proizvoda bez ulaženja u analizu mehanizama djelovanja u tijelu. Bakterijske kulture koje su bile u pitanju su Staphylococcus aureus (S-1 i S-2). Korištene su jednako koncetrirane otopine s razlikom u formi srebra koje se koristilo. Rezultati su jasno pokazali da je ionsko srebro to koje nosi baktericidna svojstva, čak štoviše, da proizvod na bazi čestičnog srebra djeluje većinom zbog malih količina ionskog srebra zaostalog u otopini. Imajući u vidu još neka svojstva ionskog srebra kao što su povećanje koncetracije matičnih stanica, antikancerogena svojstva i utjecaj na zarastanje rana, jasno je da ionsko srebro u svakom slučaju treba biti zastupljeno u otopinama koje koristimo. Međutim, kao i sve ostalo u ovom tekstu, tako je i ovaj zaključak isključivo mišljenje autora te je svatko pozvan da sam istraži stvar i donese vlastiti zaključak. U svakom slučaju, LVDC metodom koja nam je dostupna u domovima uglavnom se stvaraju veće količine ionskog srebra (cca 80%).
Proizvodnja koloidnog srebra Postoje dva osnovna načina proizvodnje koloidnog srebra. LVDC (low voltage direct current) i HVAC (high voltage alternate current). LVDC je metoda prilagođena proizvodnji u kućnoj radinosti i vrlo je raširena, dok se HVAC metoda koristi uglavnom u slučajevima kada se pokušava proizvesti veća količina koloidnog srebra. Potrebno je odmah nešto razjasniti. Svatko, ali baš svatko tko slijedi upute može napraviti otopinu od neke vrijednosti i učinka. Ako se ne osjećate iz nekog razloga sami sposobni napraviti koloidno srebro, otiđite kod nekog dvanaestogodišnjaka iz susjedstva i dajte mu upute i on će to zasigurno uspjeti napraviti umjesto vas. LVDC metoda Za elementarnu konfiguraciju koja je u stanju proizvesti srebro zadovoljavajuće kvalitete dovoljne su tri 9V baterije, dvije žice od 99.9% srebra, jedna posuda, destilirana voda i nešto čime ćete spojiti žice s baterijama. Spojite žice, čekajte da se pojavi žuta maglica između elektroda ( za to će, ovisno o raznim faktorima, biti potrebno oko trideset do šezdeset minuta ).Pričekajte još kojih desetak minuta i prekinite proces. Ostavite elektrode nakon prekida procesa još desetak minuta u otopini i sklonite posudu na neko mračno mjesto. To je najjednostavniji način. Kad to obavite možete reći da imate koloidno srebro određene kvalitete, pretpostavljajući da ovo čitaju i ambiciozniji ljudi koji žele i mogu dobiti srebro najveće moguće kvalitete ( sukladno, naravno, s opremom koju posjeduju i s uloženim novčanim sredstvima). Važno je naglasiti da bez obzira na vrstu postupka kvaliteta srebra uvijek na koncu ovisi o čistoći srebra, čistoći destilirane vode, čistoći aparature pa sve do sitnica kao što su svjetlost i kvaliteta zraka u prostoriji. U tom trenutku priča poprima nešto šire dimenzije i ključno je shvatiti što se unutar otopine dešava. Za početak, bilo bi potrebno nabaviti digitalni multimetar koji mjeri napon i jakost struje na elektrodama. Mjerenje struje je jedna od osnovnih stvari koje su potrebne da bi bar približno mogli znati što se dešava za vrijeme elektrolize. Također, bilo bi poželjno imati laser (u formi laserskog pokazivača recimo) zbog provjere jakosti Tyndallovog efekta. Kod naprednijih mjerenja moramo koristiti mjerni uređaj koji će mjeriti TDS (total dissolved solids - ukupnu količinu otopljenih krutina).
U gorenjem tekstu naveden je samo shematski prikaz dobivanja kvalitetne otopine i predstavlja iskustvo autora teksta. Postoje još mnogi detalji koje treba razraditi i koji mogu unaprijediti dobivanje i primjenu koloidnog srebra. Mnogi ljudi su radili srebro slijedeći ne toliko stroge upute poput gore navedenih i nisu imali nikakvih negativnih efekata. Je li efekt srebra posljedica iona, čestica, veličine čestica ili iona ili njihovog naboja je druga tema. Slijediti precizne upute s druge strane je veoma bitno jer snaga ionskog srebra ovisi o čistoći produkta, veličini čestica, disperziji srebra kroz otopinu, količini ionskog srebra nasuprot količini čestica i sl. Koncetracija produkta Najveći problem kod "home made" proizvodnje koloidnog srebra je određivanje sastava onog što smo dobili. Svatko tko tvrdi da zna kvalitetu srebra koju je proizveo a da nema elektronski mikroskop ili uređaj za atomsku apsorpcijsku spektroskopiju je u zabludi. Ima raznih načina na koji bi mogli aproksimirati količinu srebra, npr. mjerenjem volumena vodika na katodi, usporedbom s molarnim volumenom i projekcijom koliko je naboja prošlo otopinom. Međutim, najlakše je ipak mjeriti direktno količinu naboja koji je prošao kroz otopinu. Tu ću metodu sad pobliže opisati, kao i druge koje su teže primjenjive ponajviše iz razloga što su neki instrumenti ljudima nedostupni ili preskupi. Najprije moramo razjasniti terminologiju. Količinu srebra ćemo izražavati preko ppm-a (parts per milion - broj dijelova srebra na milijun dijelova vode) kojeg aproksimativno možemo korelirati s brojem miligrama srebra po litri vode. To će se odnositi na svo otopljeno srebro. Faraday i procjena naboja Ovaj postupak zahtijeva aparat za mjerenje jakosti istosmjerne struje. Dovoljan je i običan digitalni multimetar kojeg se jeftino može naći u svakoj trgovini s elektrotehničkim materijalom. Budući da nas najviše zanima kation srebra
(Ag+), ako pogledamo reakciju na elektrodama primjetit ćemo da u
reakciji u kojoj atom prelazi u ion dolazi do otpuštanja jednog
elektrona. Recimo da je netko izračunao da mu je kroz otopinu od 1L proslo 2 C. Budući da je Faradayeva konstanta 96500 C a da je za izbaciti jedan ion srebra potreban 1 elektron, dolazimo do toga da je u otopini završilo cca 0.00002 mola ili 1.2048 x 10 19 iona srebra. Molarna masa je 107.8 grama šta bi značilo da je 0.00215 grama srebra u 1L vode. To je 2.15 ppm-a što je premalo. Treba, dakle, još
nastaviti s elektrolizom do barem 7 ppm jer u principu ovdje
podrazumijevamo da se samo ioni otpuštaju u otopinu, što nije točno,
jer se znaju i cijeli komadići odlomiti u otopinu, ali oni i nisu
biološki aktivni tako da ih možemo zanemariti. Međutim, koloide ne
možemo zanemariti računski jer za više srebra ti konkretni koloidi
troše znatno manje elektrona i time kvare račun. Broj kulona (C) možemo dobiti iz jakosti struje i vremena koliko je ta struja bila aktualna. Struja od jednog Ampera kroz jednu će sekundu dati količinu naboja od 1C. Dakle Q (količina naboja izražena u C) = I (jakost struje izražena u A) x t (vrijeme izraženo u sekundama). Dakle ukoliko smo imali prosječnu struju od 1mA u intervalu od 30 minuta tada imamo jdnostavan račun. 1mA = 0.001A 30min = 1800s Q = 0.001 A x 1800s = 1.8C Dakle u tom intervalu kroz otopinu je prošlo 1.8C šta odgovara količini od 1.8 x 10 -5 molova ili masi srebra od 0.002 grama. Račun proizlazi iz Faradayevog zakona. Dakle ako 95600 C treba za 107.8 grama srebra, tada 1.8 C je dovoljno za 1.8 x 10 -5 mola. X ÷ 1 = 1.8 ÷ 96500 X = 1.8 x 10 -5 Molarna masa srebra je 107.8 g/mol. Masu možemo dobiti množeći broj molova s molarnom mason. Dakle m (masa u gramima) = n (broj molova) x M (molarna masa u g/mol). U ovom slučaju... m = 107.8 g/mol x 1.8 x 10 -5 mol ~ 0.002 g (2mg srebra). Dakle približna koncetracija je 2 ppm. Naravno da to nije posve realno stanje stvari jer se u vodu pri većim strujama znaju odlomljavati i cijeli komadići srebra što kompromitira elektrokemijski odnos srebra i elektrona potrebnih za njegovo ispuštanje. Na taj se način može pratiti struja cijelo vrijeme elektrolize, u određenim intervalima od 5, 10 ili 15 minuta, računati prosječna struja i doći do aproksimacije naboja koji je prošao kroz otopinu. Na ovom linku možete dobiti i automatski izračun gornjeg postupka izveden u excelu. Zahvale idu autoru "Herx-u" sa Yahoo Silver List-e koji se potrudio da to učini dostupno ljudima koji se ne osjećaju sigurnim u takvim izračunima. Na ovoj stranici možete pogledati i JavaScript aplikaciju "Srebrni kalkulator" i .NET Windows aplikaciju sličnog sučelja. Laser Drugi način na koji možemo "od oka" procijeniti koncetraciju je uz pomoć lasera. Tyndallov efekt nastaje kao uzrok prisutnosti koloida u otopini. LVDC metodom nastaje oko 15% koloida i 85% ionskog srebra tako da Tyndallov efekt možemo smatrati indikacijom pojave ionskog srebra u otopini. Poanta je da se kroz dosta iskustva već može pretpostaviti na osnovu te indikacije kolika je otprilike koncetracija i kvaliteta otopine. Naime, Tyndallov efekt nam može dočarati i količinu većih čestica. Veće čestice na laseru "zaiskre" pa se na taj način može laserom u otopini detektirati i otprilike njihova učestalost. Također, prejak Tyndallov efekt ukazuje na dosta veliku prisutnost koloida što može ukazivati na lošu izvedbu eletkrolize i inferiorni produkt. Ideal bi trebao biti prozirna otopina i slab ali vidljiv Tyndallov efekt. Mjerenje ukupnih otopljenih krutina - TDS mjerači Za ovu metodu, koja je možda najlakša za izvesti, potreban je instrument kojega zovu PWT metar i koji inače služi za mjerenje minerala u vodi ali daje zadovoljavajuće rezultate i kod mjerenja količine srebra. Treba naglasiti da se radi samo o aproksimaciji. Budući da je posve točna analiza koncetracije koloidnog srebra dugotrajna i skupa, mjerenje na taj način (TDS - total dissolved solids - aproksimira koncetraciju krutina koje su otopljene u vodi) daje za malu cijenu najtočnije i uostalom najlakše dostupne podatke. Danas mnogi proizvođači koloidnog srebra mjere kvalitetu svog proizvoda uglavnom na ovaj način, tako da iza ppm stavljaju skraćenicu "TDS" da bi ukazali na način kojim su dobili taj rezultat. Takvi instrumenti su obično dizajnirani da mjere koncetraciju u ppm-ovima supstanci koje su otopljene u vodi. Njegov princip je da mjeri konduktivitet tj. vodljivost otopine. Postoje i problemi kod ove metode. Koloid nije krutina nego suspenzija i zato je rezultat upitan. Svejedno, radi se o odličnom instrumentu za testiranje kvalitete vode u kojoj vršimo elektrolizu i za aproksimaciju koncetracije otopljenog srebra. Mjerenje se temelji na mjerenju prije elektrolize i nakon elektrolize i množenjem razlike tih dvaju mjerenja s faktorom koji je obično empirijski utvrđen i u većini slučajeva iznosi oko 1.2. AAS, TEM, mikrobiološke metode,DLS, PCS Gornje metode nisu izvedive u kućnoj radinosti pa ćemo o njima samo ukratko. Svaka nam od tih metoda daje nekoliko važnih podataka za razmatranje kvalitete koloidnog srebra: veličinu čestica, njihovu disperziju i koncetraciju. AES (Atomic Emission Spectrometry) je posebno dobra za točno određivanje koncetracije. TEM (Transmisijska elektronska spektroskopija) daje odlične rezultate i analizu veličine čestica i mjeri njihove disperzije. Disperzija i relativna površina tih čestica su u direktnoj korelaciji s baktericidnim mogućnostima proizvoda. Neki proizvodi garantiraju površinu čestica od preko 60 km2 na jednu litru svog proizvoda. Za razliku od običnih mikroskopa koji usmjeravaju fotone TEM usmjerava struju elektrona. Postoje i osporavatelji TEM-a kao validnog načina usporedbe i mjerenja takvih otopina. Prva primjedba je da radi tehničkih razloga otopinekoloida ne mogu biti statistički procijenjene na disperziju čestica i njihov broj u otopini bez minimalno 10 000. Sve i da jesu, ta bi mjerenja po kritičarima te metode bila validna samo u uvjetima kada u otopini gotovo da i nema iona! Također, u toku stvaranja uzorka za mjerenje nastaje količine srebrnog oksida koji se ne nalazi u tom obliku u otopini. Od metoda možemo spomenuti još i DLS ( Dynamic Light Scattering ) za procjenu veličine čestica te PCS (Photon Correlation Spectronomy) koja nam može dati jednu širu sliku vezanu za disperziju čestica u otopini. Mikrobiološka analiza ne daje nikakve podatke o koncetraciji, disperziji ni veličini čestica već odgovor na najvažnije pitanje - radi li otopina ili ne te u kojoj mjeri radi. Klasični eksperiment podrazumijeva kolonije bakterija u petrijevkama u koje se dodaju razne koncetracije otopina uključujući i slijepu probu (u ovom slučaju je to voda). Naravno, zadovoljavajući rezultat je "opustošena" kolonija bakterija. Primjena Najprije da napomenemo da se u konvencionalnoj medicini srebro već primjenjuje u velikoj mjeri. Tu su srebrni zavoji za opekotine koji su se pokazali djelotvornim i s velikim regeneracijskim potencijalom. U Japanu je srebro već danas vodeći antibakteriološki agens budućnosti. Počinju se proizvoditi i prodavati srebrni kateteri kod kojih je postotak infekcija u urinarnom traktu smanjen gotovo za polovicu. Također, tendencija je da se proizvode kateteri koji u tijelo otpuštaju ionsko srebro. Upotrebu srebra kao superiornog antiseptika smo već spomenuli, kao i upotrebu srebra kod sterilizacije i rješavanja dermatoloških problema. Međutim, ovdje ćemo se više pozabaviti upotrebom koloidnog srebra na druge, u ovom trenutku, manje priznate i poznate načine.
Primjena koloidnog srebra ne ovisi o primjeni
drugih lijekova. Još nije zabilježen slučaj gdje bi oralno uzimanje
srebra uz neki drugi preparat izazvalo negativne učinke. Također,
nije zabilježena ni alergijska reakcija na srebro, budući da je
srebro unutar organizma pretežno inaktivno. Najčešći način je uzimanje srebra oralnim putem,
uglavnom radi preventivnih razloga. Jedna čajna žličica srebrne
otopine od 5 ppm, dakle, cca 75 mikrograma dnevno, pokazala se kao
solidna doza koja ne izaziva nikakve nuspojave. Terapeutska je doza
oko 30 mililitara 5 ppm otopine uzimana oralno. Broj takvih doza
koje se uglavnom uzimaju razlikuju se od osobe do osobe i u težim
slučajevima dosežu 16 takvih doza dnevno. Dobro je razlomiti
uzimanje srebra na što je manje moguće vremenske intervale, dakle,
svakih 30 minuta ili čak manje uzimati neku određenu količinu
srebra. Razlog tome je kumulativni učinak koji proizlazi iz
činjenice da koncetracija srebra uvijek mora imati jednu određenu
vrijednost u tijelu. Kod oralnog uzimanja otopina se obavezno mora
držati u ustima otprilike minutu. Kod kvalitetnijih pripravaka na
taj se način zaobilazi probavni trakt te srebro direktno odlazi u
krvotok. Treba napomenuti da je kod manje kvalitetnog srebra
potrebno kroz duže vrijeme uzimati velike količine srebra da bi
došlo do primjetnih pomaka. Kvaliteta srebrne otopine je tu ključan
faktor. Zamijećeno je da saniranje pretjerane kiselosti u organizmu,
koja je česta s obzirom na današnju vrlo kaloričnu ishranu bogatu
mesom, često poboljšava rezultate kod uzimanja srebra. To bi moglo
objasniti i prilično različite rezultate dobivene oralnim uzimanjem
srebra kod različitih ljudi s istim bolestima. Kod nekih bi simptomi
poboljšanja kod upala grla uslijedili nakon nekoliko sati dok bi kod
drugih trebalo puno duže čekati. Kao posebnu formu oralnog uzimanja
istaknuo bih uzimanje koloidnog srebra s vodikovim peroksidom u
slučaju infekcija ustiju. Tu je ingestija sporedna. Bitno je
održavati kontakt otopine s mjestom infekcije. Postoje jake
indikacije i rezultati koji ukazuju da uzimanje kvalitetnih
pripravaka srebra može utjecati na povlačenje opasnih virusnih
bolesti kao što su hepatitis C i HIV.. Na žalost, zbog
marginalizacije cijele stvari, na tom području nema dovoljan broj
kliničkih istraživanja. Naravno, osim oralnog, postoje i drugi načini
uzimanja srebra. Kod kožnih bolesti, gljivica i sličnog,
upotrebljava se srebro direktno nanošeno na kožu. Kombinacija
srebro/H2O2 je posebno korisna i djelotvorna u slučaju infekcija
uha. Možda najzanimljiviji način uzimanja srebra neoralnim
putem je nazalno uzimanje. Udisanje srebrne aerosoli direktno kroz
pluća dovodi srebro u krvotok te je vrlo vjerojatno najučinkovitiji
način korištenja koloidnog srebra. Uzimanjem srebra kroz pluća
zaobilazi se probavni trakt u kojemu se uvijek gubi određeni dio
srebra. Paralelno s tim, možemo biti sigurni da ioni, kao najmanje
čestice, direktno ulaze u krvotok. Tretiranje bolesti kao što su
upala pluća, bronhitis i tuberkoloza mogu dati dramatične rezultate
prilikom nazalnog uzimanja koloidnog srebra. Međutim, kod takve se
primjene preporučuje oprez, pogotovo kod teških oboljenja kod kojih
je disanje otežano. Uzimanje tj. udisanje aerosoli kod najtežih
infekcija može biti otežano. Također, iznimno je važno biti siguran
u kvalitetu pripravka kojeg uzimamo (dakle, moramo paziti na
veličinu i disperziju čestica, čistoću produkta i sl.). Obično se u
tu svrhu koristi raspršivač na bazi kisika (nije obavezno, bilo koji
raspršivač će biti dovoljno dobar) koji proizvodi "maglu" koja
inhaliranjem direktno ulazi u pluća. Dnevna doza za terapeutske
svrhe se obično kreće od 15-ak do 30-ak kubičnih centimetara 5 ppm
otopine koloidnog srebra. Treba spomenuti da je takav način unosa odlična
alternativa oralnom unosu te da je primjenjiv kod svih bolesti kod
kojih je primjenjiv i oralni unos ( dakle, kod bakterijskih i
virusnih infekcija, parazita, gljivica i preventivnog uzimanja).
Također, raspršivači su odličan način za vanjsku primjenu na koži.
Kao i kod oralnog uzimanja, ključno je uzimati dovoljnu količinu
kako bi se postigla zadovoljavajuća koncetracija srebra na željenom
mjestu te je potrebno da se ta koncetracija zadrži dovoljno dugo
kako bi terapija bila uspješna. Naravno, sve to u okviru normalnih
koncetracija srebra. Primjerice, kod upale pluće, bitno je da
pravilnim, dubokim disanjem srebro dosegne donje dijelove pluća gdje
je obično centar infekcije. Koloidno srebro će u tom slučaju
djelovati samo i isključivo na mjestima gdje je moglo doseći tkivo
zahvaćeno infekcijom. Upotreba pripravaka s vodikovim peroksidom na
taj način se ne preporučuje! Kod primjene s 3% H202 postoji,
međutim, niz situacija kod kojih treba pripaziti. Uglavnom se to
odnosi na pušače i ljude koji se več liječe nekim lijekovima.
Konkretno, oksidacijom s peroksidom, nataloženi nikotin kod pušača
može direktno otići u krv i izazvati predoziranje nikotinom. Jedan od načina na koji se možemo uvjeriti jesu li
koncetracija i količina koloidnog srebra dovoljne i pravilno
odmjerene je prvobitno testiranje na koži. Nakon što se srebro
aplicira na kožu treba obratiti pažnju na eventualne sive mrlje ili
osipe na koži. To je jako rijedak slučaj ali ako se mrlje pojave ne
bi se nikako trebalo koristiti to koloidno srebro. Taj efekt je
zabilježen u slučaju kombinacije eksterne aplikacije srebra s nekim
rijetkim lijekovima. Općenito govoreći, koža je jedan od glavnih
pokazatelja zdravlja ljudskog tijela pa tako i njegove reakcije na
srebro. Ukoliko se uzimaju vrlo velike koncetracije ili količine
srebra treba obratiti pozornost na reakcije na koži. Mogući su blagi
svrbež ili iritacija kože. To nisu opasne nuspojave i obično odmah
nestanu. Takve nuspojave govore da se količina unesenog srebra treba
smanjiti. Mehanizam tog procesa je takav da bubrezi i jetra, u
slučaju kada ne mogu normalnim tjelesnim eliminacijskim sustavima
izbaciti određenu količinu nekog elementa, u ovom slučaju srebra,
dotičnu tvar usmjeravaju prema koži. To je takozvani toksični
odgovor koji nije nužno negativan. Uobičajen je, recimo, kod
namirnica kao što je češnjak kod kojeg ima pozitivno djelovanje jer
oslobađa ljekovita svojstva češnjaka Herxheimerov efekt se često
spominje u tom kontekstu. Obično se javlja kod uzimanja velike
količine koloidnog srebra u početku. Međutim, to nije efekt na
srebro već na naglu promjenu u organizmu (eliminacija infekcija,
bakterija itd.) uzrokovanu pozitivnim djelovanjem srebra. Simptomi
kod pacijenata su slični onima gripe. Nije neuobičajeno da se
pacijent osjeća malaksalo. To je prirodna reakcija tijela na nagli
obrat bolesti. Dakle, poanta je dovesti koncentraciju srebra u
organizmu na najvišu moguću i tada je održavati na nivou tik ispod
toga. Poznata nam je, dakle, izvrsna učinkovitost
srebra in vitro, međutim, jasno je da se in vivo, u
uvjetima bioloških reakcija i metabolizma u tkivu, mehanizmi ne
moraju ponašati baš na taj način. Jedan od načina da maksimalno
svedemo na minimum nedostatke raznih metoda koje pokušavaju snagu
koju pokazuje srebro prenijeti u djelovanje u organizmu je
iontoforeza. Iontoforeza je postupak direktnog otpuštanja srebrnog
iona u tkivo elektrolizom. Dakle, radi se o elektrolizi izvedenoj
praktički in vivo. Pionir na tom području je već više puta spomenuti dr.
Robert O. Becker. Njegova su ispitivanja i eksperimenti jasno
pokazali da takav način tretmana utječe na regeneraciju kože i na
dezinfekciju tkiva. Prisutnost bakterija se smanjila na nivo ispod
detektabilne na par centimetara oko anode. Anoda je bila kirurški
implantirana u tkivo. Međutim, moguće je izvoditi tu metodu i na
površini kože bez kirurških zahvata. To je sasvim prirodno ukoliko
imamo u vidu da je čovjek zapravo jedan suptilni strujni krug. S
malim, istosmjernim strujama moguće je ispuštati srebro direktno u
organizam. Gore opisani načini nisu jedini mogući. Konkretno, priličan
broj slučajeva kolere u prošlom stoljeću je bio tretiran i izliječen
ispiranjem crijeva otopinom koloidnog srebra. Međutim, i gore
opisani načini su i više no dovoljni za uspješno korištenje. Više
pozornosti bi trebalo posvetiti nemedicinskim primjenama srebrnih
preparata. Srebro je odlični agens za dezinefekciju vode. Jedna
žličica srebra u 5 litara vode će zadržati svježinu tekućine i dati
joj za tijelo neopasan i netoksičan antibakterijski dodatak za
razliku od uobičajenih tableta za pročiščavanje na bazi klora koje
su sve samo ne netoksične. Iz tog razloga srebro se sve češće
koristi i u bazenima umjesto klora. Filteri na bazi srebra nisu samo
odlični za vodu već i za zrak. Tu već imaju široku primjenu u
industriji. NASA koristi taj sustav u svemiru kao uvjerljivo
najučinkovitiji. Hrana također može biti obogaćena srebrnim
pripravcima. Pogotovo hrana iz konzervi. Prisutnost srebra će
spriječiti fermentaciju i olakšati probavu. U veterini su mogućnosti
takođerveoma velike. Današnje stočarstvo se praktički temelji na
sustavnom tovljenju stoke antibioticima što prouzročuje cijeli niz
degenerativnih bolesti kod životinja ali i kod ljudi koji se hrane
takvim mesom koje sadrži velike količine antibiotika. Netoksično i u
organizmu gotovo inaktivno srebro nudi rješenje problema na tom
području. Dosad sam u tekstu terminom
koloidno srebro nazivao otopinu pozitivnih iona srebra i
manje količine vrlo malenih čestica srebra okruženih vodom. U toj
otopini nema ništa osim vode, kationa srebra i čestica srebra
veličine otprilike .0003 - .05 mikrona. Međutim, postoji cijeli niz
pripravaka temeljenih na srebru koji sadrže mnoštvo drugih
elemenata, molekula i drugih stabilizatora srebra. Ovisno o
pojedinačnom proizvodu, njegovoj individualnoj koncetraciji i
čistoći te načinu uzimanja, mijenja se i opasnost od dobivanja argirije.
Termin argirija je prvi upotrijebio njemački liječnik Johann Abraham
Albers 1816.-e godine. Termin dolazi od "argentum", latinske riječi
za srebro..
Argirija je kozmetički efekt koji nastaje kao posljedica
vezivanja srebra na pigment. Dakle, argirija je bolest koja nema
zbiljski utjecaj na zdravlje čovjeka te se s lakoćom može izbjeći.
Nastaje taloženjem malih čestica srebra u ekstracelularnom
prostoru. Obično se talože u obliku agregata različitih veličina u
blizini korjena vlasi, znojnih žlijezda i sl.. Na tim mjestima se
također nalazi povećana doza melatonina. Pretpostavlja se da srebro
uzrokuje povećanu koncetraciju melatonina te da kombinacija srebra i
melatonina uzrokuje plavkasti ten. Ljudi koji imaju argiriju su
zdrave i posve funkcionalne osobe s tom razlikom da imaju
plavo-sivkastu kožu kao posljedicu srebra nataloženog u tkivu i
koži. Argirija se može dogoditi bilo gdje na koži, međutim, najčešća
je na licu. S pravilno pripremljenim srebrom, u odgovarajućoj
koncetraciji, možemo reći da je nemoguće dobiti argiriju.
Zabilježeni slučajevi argirije su isključivo posljedica uzimanja
raznih srebrnih soli ili srebra stabiliziranog biološkim molekulama
(MSP - Mild Silver Protein). Količina srebra koju bi trebalo uzeti
da bi se primijetili prvi simptomi argirije je otprilike od 3.8 do 6
grama. Uzimajući u obzir da u jednoj litri kvalitetnog koloidnog
srebra ima oko 5 mg srebra, jasno je da bi trebalo popiti najmanje
600 litara takve otopine da bi se dobila argirija. Naravno, pod
uvjetom da je to srebro tako loše kvalitete da je uopće u stanju
prouzrokovati argiriju. Neke procjene govore i o 40 grama srebra
potrebnih da se pojave prvi simpotmi argirije. Posljedica gore
navedene činjenice je da dosad nije zabilježen niti jedan
slučaj gdje bi osoba koja pije normalne kolčine 5 ppm-a
koloidnog srebra dobila argiriju. Za razliku od toga, opasnost od uzimanja
srebrnih soli poput srebrnog nitrata i srebrnog klorida je
evidentna. Upotreba srebrnog nitrata uzrokuje argiriju kod nekih
proizvoda na tržištu i nakon samo tri tjedna upotrebe. Srebrni
klorid, osim što je inferirona supstanca u usporedbi s koloidnim
srebrom, uzrokuje argiriju tek nakon nekoliko mjeseci iako nije ni
izbliza toksičan kao nitrat. Proizvodnja takvih preparata kao i
njihova prodaja na tržištu je uglavnom plod velike neinformiranosti
svih uključenih u proces. Kod kućne proizvodnje obično je u pitanju
elektroliza u uobičajenoj vodi iz slavine koja može biti velike
tvrdoće i kao takva sadržavati dosta klorida i raznih drugih aniona.
Važnost čistoće vode za sprečavanje svake opasnosti od argirije je
od ogromnog značaja. Koloidno srebro samo po sebi u koncetracijama
koje se daju na tržištu nema snagu izazvati argiriju. To mogu jedino
soli ili srebro s raznim stabilizatorima i to u povećim
koncetracijama. Kod elektrolize gdje voda nije dovoljno čista i kod
koje je proizvodnja srebrnog klorida u tijeku, u otopini će biti
vidljiva bijela maglica. Bijela maglica je srebrni klorid koji će se
nakon nekog vremena istaložiti u bijeli mulj. Osim što je ta otopina
gotovo zanemarivo učinkovita u usporedbi s ispravno proizvedenim
koloidnim srebrom, ona je još ktome i potencijalni uzrok
argirije. Međutim, treba naglasiti da pored unešenog
srebra postoji još cijeli niz faktora koji mogu odrediti je li je
neka osoba više ili manje sklona argiriji. Jedan od faktora koji se
spominju u zadnje vrijeme je i količina selena u organizmu.
Istraživanja na tu temu su pokazala da manjak selena povećava rizik
od argirije. Velika količina selena u tijelu povećava količinu
srebra u nekritičnim unutarnjim organima što samo po sebi nije
opasno niti toksično. Selen u tijelu je sposoban vezati se za srebro
pa stoga selen ima utjecaj i na brzinu izlučivanja srebra iz
organizma. Kada u tijelu nedostaje selena, srebro se pojačano
depozitira unutar tijela. Dakle, veće količine srebra uzimane kroz
duže vrijeme u stanju su "potrošiti" zalihe srebra u organizmu i na
taj način povećati rizik od argirije. Dakle, ovisno o metaboličkom
stanju i individualnom slučaju pojedinca, neki imaju veći a neki
manji afinitet prema argiriji. Činjenica je ipak da tisuće
pojedinaca dugi niz godina uzimaju oko 5 ppm-a koncetrirano koloidno
srebro bez ikakvih negativnih posljedica po zdravlje. Nije na odmet
kod takvih stvari koje imaju veze s doziranjem pozvati na oprez.
Gotovo sva istraživanja o nakupljanju srebra u tkivima su rađena na
vrlo velikim količinama srebra te stoga podaci za manje koncetracije
nisu toliko čvrsto utvrđeni. Postoje neki načini za
liječenje argirije i obično se baziraju na raznim prehrambenim
suplementima kao sta su vitamin E, vitamin B, selen i sl.. Postoje i
razni programi intezivnog čišćenja organizama koji su u stanju
olakšati ili otkloniti simptome argirije ili uračunavaju neke oblike
keliranja kojima je moguće iz tijela izolirati srebro, arsen, živu i
slične metale. Ima slučajeva kad je argirija uspješno liječena
laserom. Samom liječenju argirije neće ovdje biti posvećena posebna
pažnja jer u principu ta fama nije ni previše aktualna kod svakog
tko na normalan način ispija normalne količine normalno proizvedenog
i normalno koncetriranog koloidnog srebra. Preporučujem pročitati
studiju jednog privatnog istraživača koji je istraživao koliki je
kapacitet tijela za izlučivanje srebra. Na ovom linku se
nalazi njegov .pdf (~403 kb). Ponovno treba naglasiti da je
skladištenje ionskog srebra i vrlo malih čestica srebra u organizmu
gotovo nezamjetno i da se ne može uspoređivati s istraživanjima
provedenima na srebrnim solima ili keliranom srebru sa
stabilizatorima. Autor teksta preporučuje da preventivna doza
koloidnog srebra bude ispod 1 mg dnevno što čini manje od 2 dL 5 ppm
otopine dnevno. Ta doza je provjerena u službenim istraživanjima kao
posve bezopasna za odraslog čovjeka.
|