
Život-dogadjaji _119   +1 +10 +50
E MOJ DRUŽE BEOGRADSKI Pokazao sam vam moju komšinicu pre tri dana. Napravila mi je zbrku. To samo liči na nju. Izgubio sam devojku koju sam snimao dosta dugo. A jedva uspeo da je privolim da dođe kod mene. A ta komšinica Slavica, znate, ona ima problema u braku. Ali baš ima i sreće, uvek ima gde da pobegde kada joj zagusti. Kada nisam tu, zna gde je ključ, pa je često nalazim u svom krevetu kada se noću vratim iz grada. I onda moram da je guram da bih napravio mesto u krevetu da legnem. Dolazi često. Samo sedne u bašti u ligeštul i viče:"Kelner , kafa"... Ima jedno dve nedelje kada sam je ubedio da prihvati muževljev predlog i odu malo na Zlatibor. Možda tamo u novim okolnostima uspeju da ispeglaju nesuglasice, i tako... Poslušala me je i posle dva dana se javila i reče da će me poljubiti kada se vrate. Presrećna je kaže. Žive nov život. Ljubav se ponovo rađa, i ostalo, već znate... Super, rekoh. Jer sam već počeo da se osećam kao gost u sopstvenoj kući. A Ivanu sam sreo pred samu pandemiju. Jao da znate kakav pogled ima. Blizančica. Blizanci imaju najlepši pogled. A i Bikovi znaju da te pogledaju da se smrzneš.. Razoraužavala me je Ivana me je svaki put kada smo se sreli. Nismo klinci, i razumem je što taktizira i odugovlači. Ali ja ne bih hteo da je izgubim. I želeo bih isto da se izjasni, da znam na čemu sam. Ali kako rekoh, baš mi je zapela za oko svojim krupnim očima. A tek osmeh... to je ona vrsta pozivajućeg osmeha sa poluspuštenim pogledom, kao dete koje je uradilo nešto što nije smelo.. i razoruža te. Mangup blizanački. A znajući da je to igra koja traje još od Adama i Eve, bio sam uporan i smirivao sam sebe. Mada već moje strpljenje počinje da me nagriza. Mislim da je i ona videla da sam zaljubljen... pa jesam ❤ a i mislim da j eosetila moje nestrpljenje. A komšinicu sam stalno kritikovao kako uvek kada dođe ide pravo u kupatilo da se tušira, umesto da dođe sa tacnom - red slatko, red slano... razumete. Sremica škorpiončina zna sve to al me folira. Stalno je govorila: Jednog dana... oca joj njenog... A blizančica Ivana je odbijala da dođe kod mene u stan. Viđali smo se uglavnom na Adi, i onda se šetamo ...Ali pre neki dan konačno je prihvatila - kao što rekoh valjda joj se okrenuo taj prekidač u glavi na "on".. Dan pre toga sam napravio veliko spremanje, sve izribao i opajao, usisao, izmenio zavese i posteljinu. i sve što sleduje sa malim velikim sremanjem. Umoran, i zadovoljan sam legao, jedva čekajući da se probudim ujutru i odem po nju. I jutro stiže konačno. Pranje zuba, brijanje, dezodoransi, parfemi, nova majica. Sve pic-pic. I krenuh po nju. Čekala me je ispred stana i kada sam izašao da joj otvorim vrata, ona me je po prvi put zagrlila i poljubila, onako sočno. Zavrtelo mi se u glavi.. Ah, konačno. Od tolike sreće, čovek zaboravi na čekanje. Usput mi ruku nije skidala s noge i bila baš vesela. Tooooooo, careeeee! Kaže: "Znaš, eto malo sam se dvoumila, a li nije mi krivo što sam se odlučila, jer gubim slobodu. Ali mislim da ću uz tebe imati sve što mi nedostaje (O Bože... da li je moguće?) Svratili smo u Maksi i pokupovali šta ćemo spremati, kao i piće. Stigli smo na Banovo brdo. I ona je krenula ispred mene oduševljena baštom ružama i cvećem. A na ulici me zaustavi jedna žena pitajući me za nekog komšiju. Ja joj onbjasnih gde stanuje i krenuh prema kući. Na stepeništu sretoh Ivanu, besnu kao ris, prošla je pred mene i nepogledavši me. - U čemu je problem - upitah je? - Nisi ispraznio stan - reče i ode. U neverici prilazim vratima, kada ih naglo otvara komšinica Slavica poluobučena i sa tacnom punom klope. - Iznenađenjce! 😃 Da vidiš šta sam spremila? - Šta dariš ti u Beogradu? Zar nisi na Zlatiboru? - Ma peder. Nosi ga... otedraću ga. - Ti nisi normalna, što se nisi javila? Oterala si mi devojku! - Ma ko je šiša. Ja sam bolja od nje... U neverici, seo sam u fotelju nem i beo. Što bi rekla Veioleta, moja prijateljica iz Hrvatske: - E moj druže beogradski ..
I Z L A Z
 @ Lazar
|