ÇG Jung, "Ne može iz čoveka izaći ono čega nema"

U posljednje vrijeme sve češće se događa da susrećemo ljude čija je prisutnost nalik ustajaloj vodi – ne jezeru ni rijeci, već lokvi u sjeni; ustajaloj bari bez živog protoka, bez prave dubine. Prisutni u svijetu, ali odsutni iz života. Njihov karakter niti je vatra, niti je smirena voda, već obična parazitima uskomešana vlaga koju predstavljaju drugima kao posvećenost. Vječno vlažna ustajala sentimentalnost i patetika. Guše se u mulju emocija koje su sami nataložili – starim povredama koje se ni ne trude zaliječiti, zamjerkama koje njeguju kao ljubimce, osuđivanjima koje svakodnevno glancaju kao relikvije. Njihovo srce nije ni otvoreno ni zatvoreno, već vječno napuklo, tako da svaki vjetar kroz njih kao kroz razbijeni prozor škripi. Njihova nutrina nije oganj duše već obična močvara – klizava, nesigurna i uvijek pomalo ljepljiva.
Ne možeš ih protresti. Ne možeš ih ni pokrenuti. Ako im pružiš ruku – utegnu se u pasivnu zahvalnost kao da su metlu progutali ili pak vrlo brzo zaborave gestu gladni većih porcija; gladni dok te ne izjedu da bi popunili rupe unutar sebe. Ako im kažeš ono što uistinu misliš – uvrijede se a da i ne pokušaju razumjeti rečeno - da bi se onda nakon toga pasivno osvećivali izigravajući pred svima žrtvu. Oni ne traže da im se kaže ono što ne žele čuti; njihova taština traži isključivo potvrdu.
Vi im dajete svjetlo i toplinu ne shvaćajući da oni ne tragaju za svjetlom, već za sjenom u kojoj mogu ostati neopaženi, samosažalijevani i nedirnuti.
Često im je život “težak”, ali nikad ne naprave ni korak da ga poprave. Jer korak traži napor, a oni su umorni od napora koji nikad nisu ni poduzeli.
A kada ih na neki način ljudi i suoče s ogledalom, brzo ga oni poklope tkaninom ljepljivih emocija – pa ono što su vidjeli preraste u još jednu priču za ono vlagom obavijeno samosažaljenje. Nisu problem ni te njihove emocije, već njihova ljepljivost i njihovo lijepljenje za njih. Mulj ne nastaje jer voda teče, već zato što stoji. Kad bi samo dopustili da bol odradi svoje – pročisti, razdere, promijeni – možda bi jednom i isplivali. No, oni i dalje biraju da sjede na dnu, okruženi vlastitim talogom čemera, nesvjesni da im tijelo srasta s blatom, a oči cakle mutnu površinu.
Ipak, čak i u njima, kao i u svima nama - postoji klica nečeg višeg. Jer u svakom čovjeku živi Potencijal; mogućnost unutarnjeg rođenja; Sjeme koje treba uzoranu zemlju, i žrtvu u vidu “stare kože”; Sjeme koje treba predanu volju i nepokolebljivu samodisciplinu. Blato uvijek može poslužiti kao materijal za izgradnju novog temelja, ali treba zavrnuti rukave i prionuti na Rad. Najbolje to znaju koji su barem jednom prošli kroz vlastitu sjenu: nitko nije toliko težak da ne može plutati kad otpusti kamenje koje si je sam vezao za gležnjeve. Ali da bi otpustio, mora priznati da ga nosi. A to je ono čega se ti neki njonjavi ljudi najviše boje – da zapravo nikad ni nisu bili nikakve žrtve, već suučesnici vlastitog s(t/r)anja.

   I Z L A Z   

@ Lazar

---