STIGLE ME GODINE

Došle su te "nemam živaca za sranja" godine.
Kad deset puta provjerim šta je ono meni stvarno bitno.
I skoro svaki put završim na istom.
Ne dam brate svoj mir.
Sjedim s ljudima koji ogovaraju, pričaju o bolestima, pričaju o drugima, pokušavaju naći krivca i kukaju.
Moj kapacitet je dvije minute.
I palim.
Dolazim negdje gdje je gužva, buka, nemir.
Većinom se okrećem na peti i odlazim.
Ne isplati se.
Uđem u dućan i vidim red do pola trgovine.
"Aha" : pomislim.
"Možda mi ipak danas ne treba ništa..."
Netko sa mnom krene u žustru raspravu i vidim da je tu veeeelika želja da se bude u pravu.
Ok.
Ne dokazuje mi se.
Sviđa mi se kad su obje strane zainteresirane za slušanje.
Valjda mi je s vremenom napokon sjelo da moja energija nije neograničen resurs pa sam je počela trošiti puno pažljivije.
Da, da.
Biram životne situacije ko u skupoj draguljarnici.
Prije sam mislila da je snaga izdržati.
Sad puno puta mislim da je prava snaga znati stati, povući se, odabrati.
"Oh, nemam ja vremena za ovo."
To mi često bude mantra.
Pa često biram biti sama.
Biti na mjestima koja mi se sviđaju.
Biti s nekolicinom pažljivo odabranih.
Mir mi je postao previše vrijedan.
A sve ostalo dame i gospodo, može pričekati....

   I Z L A Z   

@ Lazar

---